Imala sam školski porod - jako brz i bez previše patnje

Pa eto, dočekali smo i mi toliko iščekivani smotuljak i sada je sve lakše kako god se činilo teško. Meni je najveća briga bila porod i kao što sam znala reći "Samo neka se porodim, ostalo ćemo lako!". Ruku na srce i bilo je tako. Nakon što sam se sa svojom srećicom našla sama u bolničkoj sobi, kada su se pogasila svijetla po bolničkim hodnicima, a ja bila zadnja rodilja te noći, sve se činilo lakše iako je najteži dio tek bio ispred nas.

Noć sam kao i svaka majka provela gledajući u njega, diveći se njemu i sama sebi koliko sam velikog dječaka rodila i zahvaljivala Bogu što je sve prošlo ok. Opet sam se kao malo dijete rasplakala u neko gluho doba noći, čak i onako ženski zajecala, ali od sreće i zadovoljstva.

Kao "iskusna" rodilja tog utorka nisam htjela u bolnicu misleći da nije "to to". Ipak ja znam kakvi su bolovi prilikom otvaranja i ono što sam ja osjećala nije bilo ni pola one boli koje sam osjećala s Ianom, a dojurila sam u bolnicu otvorena svega 1 centimetar. Ovog puta nisam željela da se scena ponovi pa sam od 11 ujutro do 18 navečer stiskala zube i uvjeravala sve oko sebe da nije vrijeme iako su trudovi bili školsko uredni na svakih 5 minuta. Tako bi se pokoji odužio na 7 minuta, ali bi me zato sljedeći stigao već za 4 minute.

Savršena noć za rođenje anđela

Muž je doletio s puta brzinom munje dok sam ga ja preko poruka uvjeravala da uopće nije trebao jer kao "neću ja još" iako sam znala da je vrijeme. Sa smješkom se spremamo u večernju šetnjicu nakon što sam se po treći puta otuširala u nadi da "otjeram" trudove. Ian mi se zajedno s tatom smije dok sam ja pokušavala prodisati trud hvatajući se za stol. Meni i nije bilo toliko smiješno, ali sam svejedno prasnula u smijeh. Napravili smo svega 10 metara, a onda sam sama sebi priznala da ne mogu više i odlučila nazvati rodilište gdje mi savjetuju da dođem da napravimo kontrolu.

Tipkam svekrvi poruku, spremam malome večeru i teška srca odlazim po torbu. Ni ne gledam u nju jer sam je dan prije raspremila i složila ponovo baš kao da sam znala, a onda je stavljam pred ulazna vrata da me Ian ne vidi da izlazim s torbom. Baka preuzima maloga i mi točno u 18 sati krećemo u bolnicu. Dan kojega sam se najviše bojala je stigao, trenutak da pozdravim Iana... Suze na oči bez kontrole, srce se cijepa na dva dijela i dođe mi da životnjiski zaurličem od tuge, ali se suzdržavam. Ljubim mu kosicu i pamtim miris, pitam se kako ću zaspati bez da ga pozdravim za laku noć i kako ću započeti dan bez njegovog smiješka.

O Bože, samo da se što prije vratim kući, samo mi ova rečenica odzvanja u glavi. Ni jedan trud i ni jedna bol nije bila slična onoj koje je proživljavalo moje srce tog trena. Gušila sam se u suzama i jecajima do bolnice nakon čega sam u svojim starim Crocsicama, torbom i mužem za ruku dogegala do četvrtog kata .Prekrasna mirna proljetna večer, savršena za dolazak još jednog anđjela...

Trbuhu ističe 'rok trajanja'

Na već poznatom četvrtom katu nas smještaju u čekaonicu, zovu dežurnu sestru koja nas vodi do sobe koje se još uvijek sjećam. Procedura je ista, ništa se nije promijenilo, čak je i miris sobe ostao isti, no ja se svejedno osjećam kao da sam ovdje prvi put. Slijedi CTG. Pokazuje neke blage trudove koji su od straha i nestali, a bezvezni izraz lica medicinske sestre dok je gledala u papir koji ih je bilježio bas i nije davao neku nadu.

I tako sam već nervozno počela gledati na sat pitajući se hoću li stići kući da zajedno večeramo, a onda slijedi hladan tuš jer sam otvorena više od pet centimetara. Slijedi već poznati smiješak svake medicinske sestre koja uđe u sobu i sve me ohrabruju i vesele se jer nam uskoro stiže bebica. Samo ja ne znam kontrolirati emocije i trenutno imam užasnu zbrku u glavi. Pa ja se osjećam super, kako je moguće da ću već roditi? S Ianom sam se lomila u dvoje od početnih bolova, a sada sam na pola puta i još šetam i razmišljam samo o tome koliko sam gladna. Muž odlazi kući oko pola osam da stavi Iana na spavanje i to mi je puno olakšalo jer sam znala da ce unatoč ovoj zbrci oko nas, on imati svoj mali ritual kao i svaku večer, nakon čega će se tata vratiti u bolnicu.

Mene nakon nekoliko uboda iglom, stavljanja narukvice s imenom i brzih blic pitanja i odgovora ostavljaju u polumračnoj sobi, s mojim trbuhom kojemu "rok trajanja" istječe... Gledam u onu narukvicu na ruci i užasno se bojim i jedva je čekam skinuti. Ali prije toga treba se dobro namučiti, ja to mogu...

Htjela sam porod u vodi

U rađaonu sam došetala dok su muž i babica gurali krevet iza mene. Osjećala sam se kao da idem na sladoled, a ne u rađaonicu. Pred vratima rađaonice mi je naglo zalupalo srce, koljena zaklecala, čak je pala i suza. Adrenalin je zaista čudna stvar. Biram sobu i baš kao i prošli puta biram onu "lijevu". Neka je sa srećom...

U 21.15 sati pred očima mi se pojavljuje ogromna igla, kaže babica da služi za bušenje vodenjaka. Što je tu je, pristajem i odmah nakon toga tražim svoju dragu prijateljicu - epiduralnu jer su bolovi istog trena nakon bušenja postali jako neugodni. Babica me pokušava odgovoriti, ali ja se ne dam i vjerno ponavljam što želim nakon čega zovu anesteziologa. Željela sam porod u vodi, barem probati i gle "sreće" - nije moguće jer nakon 21 sat počinju radovi u bolnici i soba za porod s bazenom je zatvorena.

Eh, pa kud sreće...  Anesteziolog stiže za nekih 10 minuta dok mene trudovi šibaju. Ovog puta sam bila bez kontrole, nije pomoglo ni disanje ni muževa prisutnost, ni njegova ruka... Kao da mi je sve odmagalo tog trena. Pokušala sam u onom svom transu promijeniti poziciju jer je ona na leđima bila previše neugodna, ali nije pomoglo uz svu dobru volju. Vratila sam se na leđa i odlučujem ostati tako. Anesteziologa vidim kroz maglu i čujem kako ispituje treba li zaista. Bodu mi ruku ponovo, objašnjavaju poziciju koju moram zauzeti prilikom epiduralne, dobro je se još sjećam, a onda.... A onda u svom tom kaosu ja osjećam da epiduralnu neću stići dobiti jer bebica je tu negdje i opako silazi .

Foto: Privatni album

Majčina se ljubav množi

Rodila sam prirodnim putem, na kraju bez epiduralne i koliko mi je tog trena bilo žao, sad mi nije. Najbolniji dio je iza mene. Rodila sam prekrasnog i velikog dječaka od 4150 g i 50 cm. Ginekologinja je ostala u čudu jer je ona bila uvjerena da će beba biti neke tri i pol kile. A nije ona znala koliko sam ja Nutelle pojela da si ga lijepo ugojim! Eh da sam i ja znala, vjerojatno bi se još vise poroda bojala...

Noah je rođen pola sata nakon bušenja vodenjaka i nekoliko bolnih trudova. Školski porod, jako brz i bez previše patnje. Patila sam se zadnjih pola sata, ali to se zaboravi.

A onda slijedi najljepši dio, daju mi ga u ruke onako velikog i lijepog i tu počinje još jedna priča jer ja se opet zaljubljujem i priča da se majčina ljubav množi, a ne dijeli se ostvaruje i presretna sam. Opet sam provela prvu noć gledajući ga. A koja majka to ne radi? Savršenstvo koje je ležalo kraj mene, iščekivano punih devet mjeseci, hrpica ljubavi i nježnosti, jedno prekrasno biće zauvijek... 

Rođenje je nešto predivno. Toliko boli, patnje, toliko kajanja u trenu kada ne mozes više, a onda požališ za sve to što si pomislila onog trena kad ga uzmeš u ruke, kada te pogleda po prvi puta i u njegovim sjajnim očima vidiš sebe, majku.  Rodila bih si još jedno ili dvoje, prekrasan je to osjećaj...