Razmišljam sve više o porodu. Čak me i uhvatio određeni strah. Idealna borba protiv straha je znanje. Krenula sam malo čitati o porodu, o bolnici, o iskustvima i smirenje je došlo samo po sebi. Najveće smirenje i sigurnost daje mi pomisao da će tatić biti sa mnom na porodu
Dobro nam došle ljetne vrućine! Moram priznati ovakvo ljeto odmah potpisujem. Noći su divno prohladne i nema problema sa spavanjem. Ostala je samo prirodna pojava ljetnih vrućina.
Ljeto u Zagrebu ima i svojih prednosti. Prazan grad, prazne ulice, malo ljudi. Svi se oni gužvaju na prekrasnim prepunim plažama, nagruvanih ručnicima, bukom, gužvom po cestama...Sigurno je opuštajuće...
Postala sam prava loptica. Trbuh mi se lijepo zaoblio i narastao. Bila sam na kontroli, dobila sam devet kilograma do sada. Bez brige, sad će krenuti malo više kile gore. Grčevi su unosom magnezija prestali, a i ostalo je sve u redu. Ne muče me natečene noge i ruke, a vrućine dobro podnosim. Jedino mi je teže stajati pa svako malo moram sjesti.
To mi teže pada kad sam s Adrianom u šetnji jer mi je već teže pratiti njegov tempo tako da ne može biciklom bez tatića. To je zato što ne vježbam dovoljno kao što sam bila disciplinirana u prvoj trudnoći.
Počeli smo s preuređivanjem sobe, nabavkom odjeće i ostalih potrepština za dolazak brace ili seke. Dobro je što imamo kolica, kinderbet, autosjedalicu pa to ne moramo kupovati. Tatić je naš majstor od farbe, a mi ćemo pobjeći na nekoliko dana kod dede i babi.
Moram pohvaliti svoje sugrađane. Osjećam se kao princeza gdje god da krenem. Kako nosim uske majice i haljine, tako svi vide trbuščić i imaju nevjerojatnu potrebu pomoći mi. Imam osjećaj da se bilo kome mogu obratiti ako mi zatreba pomoć. Hvala svima od srca jer divno je živjeti u gradu gdje će ti tvoji sugrađani pomoći.
Našla sam na netu divan 3D filmić o razvoju bebe u trbuhu. Adrian ga je oduševljeno gledao desetak puta u danu. Svaki me dan ispituje kada će nam doći beba, jer jedva čeka. Pripremamo ga da će puuuno plakati (iako ne mora tako biti) i da će samo ležati i spavati. A on brbljavitis, nabraja što će sve bebu naučiti, što je opasno za bebu, gdje će je voditi. Kao što smo i njemu rekli, on će biti super braco, a na nama je da mu pomognemo da to i ostvari.
Razmišljam sve više o porodu. Osjećam kako se organizam polako psihički počinje pripremati. Čak me i uhvatio određeni strah. Idealna borba protiv straha je znanje. Krenula sam malo čitati o porodu, o bolnici, o iskustvima i smirenje je došlo samo po sebi. Najveće smirenje i sigurnost daje mi pomisao da će tatić biti sa mnom na porodu. Prvi sam puta bila sama jer on nije mogao biti.
Vjerujem da će mi biti velika podrška. Kako mi je nedostajala topla riječ bližnjega, ruka koju bih primila, pogled koji bi me umirio. Bila sam sama s nepoznatim ljudima. Ali ovoga će puta sve biti drugačije.
Neka naš bebolinjo, koji se toliko prevrće u mom trbuščiću, dođe zdrav na svijet, a mi ga svi čekamo s puno ljubavi i radosti. Osobito braco. Uskoro ću pripremiti i torbu za bolnicu. Nevjerojatno je kako vrijeme leti.
I dalje ostajemo pri tome da ne želimo saznati spol bebe do poroda. Vrtimo imena za djevojčicu i dječaka pa povuci-potegni, ali nismo još sigurni. Nekako smo puno opušteniji tatić i ja u ovoj trudnoći, nema pritisaka, žurbe, stresa. Nekako sve ide svojim tijekom.
Tako je divno biti roditelj pa čak kad je i teško jer to je sve izazov života. Djeca su smisao, naša budućnost i naša sadašnjost.
Prepustimo li se toj misli i mi s njima ulazimo u svijet mašte i nepremostivih granica koje nas vode u sretnije dane. Ne zaboravimo da smo i mi nekada bili mali i budimo zahvalni što ponovno imamo priliku s njima proći taj predivan dio života. Djetinjstvo.
