Puno tog se mijenja kad postanemo roditelji, a ono što nam se činilo da je pretjerivanje – pojačan oprez i nesigurnost – ipak je stvarno tako.
Kad postanemo roditelji, puno tog se mijenja. Uglavnom smo neispavani, imamo manje novca, neprestano se s nečim borimo... A pored svega, svijet nam se čini još okrutnijim i opasnijim mjestom nego što je to bilo prije nego što smo postali roditelji. Nekad nam se čini da to samo umišljamo, ali znanost je dokazala da djeca stvarno mijenjaju našu percepciju svijeta – i to na lošije.
Na Sveučilištu Cornell provedeno je prvo istraživanje ovakve vrste, koje koristi virtualna okruženja za istraživanje roditeljstva. Naime, istraživanje je provodi uz pomoć računalne igrice u kojoj je ispitanik uz cestu nailazi na odraslu osobu kojoj je nestalo goriva. Ispostavilo se da su i roditelji i oni koji nisu roditelji brže prepoznali opasnost od prometa i dobro procijenili koji se automobili kreću brže kada su morali držati virtualnu bebu podalje od opasnosti. Osim toga, reakcije su bile brže kada su se brinuli o novorođenčetu, nego o psu ili robotskoj igrački.
Studije, inače, sugeriraju da izgled i pokreti beba navode odrasle da drugačije tumače senzorne informacije, kako bi bebe bile sigurnije i naučile što više. Stručnjaci smatraju da se ovo automatsko ponašanje kod ljudi vjerojatno razvilo zbog činjenice da se razvojno ljudske bebe počinju kretati puno prije nego što im se razviju kognitivne sposobnosti koje im omogućuju da budu sigurni.
„Ovdje nije stvar u multitaskingu, nisu zbog tog automobile doživljavali kao da se kreću brže ili da ih vide kao opasnije – stvar je bila u tome što su imali dijete na skrbi“, rekao je Michael Goldstein, profesor na Odsjeku za psihologiju i Fakultetu umjetnosti i znanosti te direktor Laboratorija za bihevioralnu analizu početnih godina (B.A.B.Y.). „Nije samo stvar u tom da će priviti bebu uz sebe, nego jednostavno svijet doživljavaju kao više prijeteći, i to tako da reinterpretiraju ono što vide.“
Zaslužna evolucija
Goldstein je, uz doktorica znanosti Emmu Murrugarra, jedan od autora studije „Dinamika percepcije u skrbi: Kako dojenčad mijenja način na koji vidimo svijet“, objavljene u časopisu Child Development. Ovo istraživanje na nov način proučava roditeljstvo, rekao je Goldstein, koji se prvenstveno oslanjao na upitnike i kategorizaciju roditeljskih stilova, poput autoritarnih ili permisivnih. Cilj Laboratorija B.A.B.Y. Bio je analizirati ponašanje skrbnika iz trenutka u trenutak u realističnim situacijama uvođenjem virtualnih okruženja.
„Studije mehanizama koji leže u osnovi ljudskog roditeljstva, po mom mišljenju, znatno zaostaju za studijama roditeljstva kod drugih vrsta“, rekao je Goldstein, te dodao: „Pokušavamo dokučiti kako roditeljstvo funkcionira u sekundama i milisekundama, a vidimo kako djeluje što se tiče percepcije.“
Inače, u igri koja je bila dio istraživanja, igrači su osvajali bodove za zaustavljanje automobila koji su se pojavljivali u nasumičnim intervalima, krećući se brzinom između 50 i 120 km/h. Prva studija, koja je uključivala 65 roditelja i 31 ne-roditelja, uvela je bebu (koja je ležala, puzala ili hodala) koju su igrači mogli podići ako se pomakne preblizu ceste - ali dok su to činili, možda nisu vidjeli automobile koji im se približavaju. U drugoj studiji (16 roditelja, 21 neroditelj), igrači bi mogli biti odgovorni za bebu, psa ili mobilnog robota.
Goldstein je isprva bio iznenađen koliko su se slično ponašali roditelji i oni koji nisu roditelji, ali je nakon razmišljanja rekao da ima smisla da bi svatko brzo reagirao kako bi zaštitio tuđe dijete.
„Evolucija je učinila da odrasle osobe imaju automatsko i duboko razumijevanje onoga što je potrebno da bi beba bila sigurna i da bi joj pružili informacije“, rekao je Goldstein. „Ovo je brzo, nesvjesno ponašanje, a to je nagovještaj da ovdje djeluju duboki biološki mehanizmi. Bebe ne zanima što mislite, zanima ih što radite. Kad biste morali stati i razmisliti o tome, djeca bi bila u puno većoj opasnosti, zar ne?“
