Kad su djeca mala, trudimo se neprestano da sve bude savršeno. Čini nam se da će samo tako djeca biti sretna, a i mi zadovoljni. No savršenstvo nije ono što djeca pamte i nose sa sobom.
Proslave rođendana moraju biti savršene. Vikend izleti moraju biti besprijekorni, savršeni. Djecu treba zabavljati tako da sve bude neprestano ispunjeno aktivnostima i da sve bude najbolje moguće. Ili tako barem mislimo i osjećamo, mi kao roditelji, pa svu energiju uložimo u to i usput zaboravimo na neke stvari koje su daleko važnije.
No ono što nam stručnjaci – psiholozi i stručnjaci za roditeljstvo - neprestano govore je da to nije ono na što bismo trebali usmjeriti svoju energiju. Nije stvar u savršenstvu, nego u osjećaju koji priuštimo djeci, jer upravo je osjećaj ono što djeci ostaje i čega će se sjećati.
Dakle, kad idete na izlet i sve ispadne krivo, naopačke, niti približno onako kako je zamišljeno, gubljenje živaca, vikanje, dramatiziranje zbog činjenice da nije sve savršeno može se činiti kao logičan slijed događaja. Jer – ionako je sve uništeno. No ako sve preokreneš na zezanciju, smisliš neku alternativu i uz smijeh provedeš kvalitetno vrijeme s djetetom – to može biti nešto što će dijete pamtiti još dugo i iz tog nešto naučiti.
Evo čega se djeca sjećaju jednog dana kad više nisu mali. I nije savršenstvo, samo da naglasimo.
1. Jesmo li sretni i nasmijani kad ih vidimo
Kad dođemo po njih u vrtić i nasmijemo se od uha do uha, podignemo ih u naručje... To je ono što će pamtiti, a ne jesmo li rekli prave riječi i ispravno im odijenuli majicu. Djeca znaju čitati naše izraze lica i znaju kad su voljena, dobrodošla i kad se mogu osjećati ugodno – i to i prije nego što to znaju objasniti, ali i dugo nakon što trenutak prođe.
2. Pamte zvuk našeg smijeha
I to ne bilo kakvog smijeha, nego onog iskrenog, koji dolazi iz srca. Znaju i pamte kad radost vlada u domu, je li sreća nešto što je često prisutno. Djeca mogu prepoznati jesu li odrasli oko njih sposobni biti iskreno radosni. Zaboravi na posuđe i prašinu – zabavi se s djecom i nasmij se od srca.
3. Ostaviš li sve po strani kad razgovarate o nečem važnom
Ne mora to biti svaki put kad te dijete zazove ili zatreba, jer znamo da je takvih zivkanja nekad uistinu previše, nego samo u onim trenutcima kad osjetiš da je nešto važno u pitanju ili kad ti dijete kaže da ti mora nešto važno reći. Odloži mobitel i saslušaj dijete, gledaj ga u oči, zagrli ako to treba. Tri minute ovakvog razgovora vrijednije je od 333 minute s mobitelom u rukama.
4. Pamte svakodnevne zabavne trenutke, a ne velike prigode
Naravno, rođendan mora biti – wow! Odlazak na more je uvijek doživljaj. No ono što djetetu čini i stvara osjećaj doma, obitelji je jedan običan utorak navečer. Ili četvrtak. Obične večeri koje nisu posebne i nitko se ne trudi da budu. Pričate li svi za ručkom, večerom, može li prije spavanja postaviti neka pitanja koja ga muče, osjeća li se ugodno. Veliki trenutci se pamte, ali mali čine djetinjstvo.
5. Pamte osjećaju li se sigurno ili napeto
Ne radi se o sigurnosti u smislu da su sigurni od opasnosti. Važno je jesu li sigurni u emocionalnom smislu. Djeca koja odrastaju u napetim kućanstvima razvijaju određenu vještinu – uvijek sve najprije provjere: je li soba sigurna prije nego uđu, je li atmosfera vesela prije nego se oni razvesele, je li krevet siguran, prije nego što legnu. Djeca u mirnijim kućanstvima to ne rade. Posljedice tog vide se i desetljećima kasnije.
6. Sjećaju se načina na koji govorimo o sebi
Govoriš li o sebi s ljubavlju ili se često kritiziraš – svoj izgled, svoje ponašanje, svoje uspjehe – djeca će primijetiti i osjetiti svaku razliku i znati što osjećaš i kako razmišljaš o sebi. Djeca uče kako se odnositi prema sebi najviše promatrajući kako se odrasli oko njih odnose prema sebi. Roditelj koji je bio strog prema sebi - koji je o vlastitim neuspjesima govorio s prijezirom, koji si sve zamjera – dijete uči tom istom.
7. Sjećaju se jesu li ikada vidjeli da smo loše
Ljudski je napraviti grešku i priznati je, imati težak dan i to reći, ne imati uvijek odgovor na sve. Djeca koja uvijek vide samo smirenu, potpuno staloženu verziju svojih roditelja često zaključuju da odrasli moraju uvijek biti smireni, da nije u redu tražiti pomoć. Djeca koja vide svoje roditelje u situacijama kad nisu savršeni - i ponašaju se kao da je to u redu - uče nešto drugačije. Uče da i teške stvari prolaze.
8. Sjećaju se prisutnosti, čak i kad smo umorni
Nismo uvijek savršeno spremni zabaviti dijete i sudjelovati u svemu. Nekad to možemo samo fizički, ali i to je bitno. Kad si tu za dijete čak i onda kad si iscrpljena, kad je dan bio težak, kad bi radila bilo što drugo – to je ono što se broji. I dijete to osjeti.
