Većina roditelja ne želi da im djeca postanu lažljivci kao odrasli. Neke navike roditelja mogu utjecati na iskrenost djeteta, a da toga nisu ni svjesni.
Ne volimo kad nam djeca lažu. Ne volimo, uglavnom, kad nam bilo tko laže, ali posebno smo osjetljivi na to kad nam djeca lažu. Često su to tek faze i ne moramo sve shvaćati pretjerano ozbiljno, ali ne sviđa nam se ideja da bi naše dijete jednog dana moglo izrasti u – lažljivca.
Iako, naravno, ne možemo paziti na svaki svoj korak i postupak, na svaku riječ, postoje neki naši postupci na koje bismo dugoročno mogli i trebali pripaziti, kako ne bismo od svoje djece stvorili lažljivce.
Evo 10 stvari koje roditelji rade – nenamjerno, naravno - koje djecu pretvaraju u lažljivce kao odrasle osobe.
1. Lažu djeci da bi kontrolirali ponašanje
Kada roditelji lažu djeci kako bi ih pokušali kazniti ili kontrolirati njihovo ponašanje na bilo koji način, djeca tada uče da je neiskrenost jedini prihvatljiv način da dobiju ono što žele. Na taj način uče da će im laganje pomoći da izbjegnu sukob i steknu kontrolu nad drugima.
2. Govore prije nego dijete završi
Kada dijete osjeća ne može reći sve što želi, jednostavno prestaje pokušavati reći cijelu istinu. Na taj način počinje izostavljati stvari ili lagati jer je naučilo da ga ionako nitko zapravo ne sluša. Ništa nema smisla objašnjavati ako nikoga nije briga ili se čini da ih nije briga.
3. Prebrzo donose zaključke
Ponekad djeca čak ni ne osjećaju da im se pruža prilika da nešto objasne. Kad unaprijed znaju da će o ishodu odlučiti roditelji, prije nego što su uopće završili razgovor, tada gube volju za otvaranjem. Nauče jednostavno predvidjeti kakva će biti reakcija i prilagoditi svoje odgovore kako je ne bi dobili.
4. Prestrogo kažnjavaju iskrenost
Kada roditelji potiču svoju djecu da budu iskrena, a onda kad čuju nešto iskreno, vrlo emotivno regiraju ili kazne djecu, djeca počinju učiti da obično postoji nešto loše povezano s iznošenjem istine. To je u trenucima kada mogu priznati da su nešto razbili ili uzeli predmet bez dopuštenja. Umjesto da imaju priliku za mirni razgovor, dočeka ih vika i trenutna kazna koja bi mogla biti pretjerana za ono što su upravo priznali.
5. Umanjuju osjećaje
Ako se djeci priušti osjećaj da uvijek pretjeruju ili da stvari uopće nisu važne, čak i kada su im osjećaji povrijeđeni, na kraju se osjećaju odbačeno i nevidljivo. Počinju vjerovati da njihove emocije nisu vrijedne pažnje. To ih uči da treba skrivati ono što osjećaju.
6. Mijenjaju pravila ovisno o raspoloženju
Ono što je jedan dan dopušteno, već sljedećeg dana može postati razlog za kaznu. Takvo nepredvidivo ponašanje roditelja može djecu zbuniti jer ne znaju kako se ponašati ili što bi trebali očekivati. Kada se pravila čine toliko neizvjesnima, tako se obeshrabruje iskrenost. Djeca počinju razmišljati zašto bi uopće htjela reći istinu ako se posljedice stalno mijenjaju.
7. Pretjerano su strogi
Kada roditelji odaberu vrlo restriktivan stil odgoja, djeca često osjećaju da nema mjesta za nesavršenost. Tada pribjegavaju laganju kako bi pokušali izbjeći sve kritike koje dobivaju od svojih roditelja. Djeca počinju osjećati da ih se stalno procjenjuje, a kada taj pritisak postane prevelik, iskrenost se može činiti rizičnom umjesto prirodnom.
8. Stvaraju okruženje u kojem pogreške nisu sigurne
Ako djeca osjećaju da ne mogu pogriješiti bez osuđivanja ili kazne, oni počinju skrivati svoje pogreške. Umjesto da im se pruži okruženje u kojem mogu učiti iz svojih pogrešaka, izbjegavaju ih pod svaku cijenu. S vremenom počnu izostavljati detalje i izbjegavati teme kako ne bi dobili reakciju koju uvijek očekuju.
9. Ne dopuštaju promjenu mišljenja
Čak i najmanji izbori koje djeca imaju, od odjeće koju žele nositi do načina na koji žele provoditi slobodno vrijeme, mogu izgledati kao zamka kada znaju da nemaju prostora za promjenu mišljenja kasnije. Djeca počinju povezivati izravnost s time da nemaju nikakvu kontrolu nad ishodom.
10. Koriste krivnju kao alat
Kada roditelji govore da su uvijek razočarani djecom, čak i kada nisu učinili ništa strašno, djeca počinju imati problema sa svojim osjećajima. Djeca brzo počinju vjerovati da njihovi roditelji nikada neće biti ponosni na svoje pogreške ili čak iskreno govoriti o svojim osjećajima. Zbog toga povezuju iznošenje istine s krivnjom i sramom. Tada počinju lagati jer misle da će ih to spriječiti da budu žrtve tih osjećaja.
