Hehe, ne možeš biti na hodniku, stave te u predrađaonu i prikopčaju ti ctg tako da mogu promatrati trudove i naravno, bebine otkucaje. ;) Znam da se tog dijela bojiš al ne trebaš, dok budu te šibali trudovi, to ti bude glavna zanimacija- kolko su česti, kolko jaki, a i imaš ipak nekakvo vrijeme da se pripremiš psihički za ono kaj te čeka u rađaoni. A što se doktora tiče, nemoj uopće o tome razmišljati, koji god da bude, gledaj ga/ju samo kao nekog tko je tamo da ti pomogne da sve prođe u redu (to je i njima na kraju krajeva u interesu), a kako se zove je najmanje bitno. :) Meni se čak ni Šimić nije zamjeril tamo, ionako su ti babice glavne pri porodu, dr je samo “za svaki slučaj”. :D Samo hrabro i sve bude ok! :)
Eh, da i ja napišem svoje iskustvo sad kada sam se dočepala laptopa. Već sam ukratko pisala negdje, ali sad ću uzduž i popreko, ako se malac ne probudi.
Dakle, utorak, 10.6. Dan prije bila na ctg-u i pregledu, otvorena 2 prsta, doktor rekao da se krećem. I tako ja taj utorak odlučim otići k mami jer mi je muž druga smjena i dosađivala bih se kod kuće i većinom sjedila za laptopom, pa rekoh, idem k mami. Dok sam čekala brata da me pokupi poradila sam još neke stvari po kući i definitivno je kuća bila spremna. Dođem kod mame, nisam bila pola sata kada me uhvatila bol u leđima i trbuhu. To je bilo oko 15:30, ali se nastavljalo svako malo. Kako sam već danima puhala u hladno i dva vikenda se gnijezdila, rekla sam sama sebi da neću dizati opet paniku i da to nije ništa. Možda su to lažnjaci, a ona lagana menstrualna bol koja me danima i tjednima mučila nije bilo zapravo ništa. Mora da su lažnjaci jer to ne boli jako, samo onako kao da te netko kliještima stisne za leđa i trbuh, no definitivno nova vrsta boli. Nakon sat dva se požalim mami i šogorici. Praznim crijeva, javljam se vama na Klokanicu, pratim te lažnjake preko ranije skinutih aplikacija na mobitelu (naravno, dok sam ih isprobavala dvaput sam uspjela sve izbrisati), zovem drugu šogoricu, ona kaže da je to to. Hodam cijelo vrijeme, igram se s nećakom, on me čudno gleda kad se pretvorim u kip i neobično dišem. Trudovi su u nepravilnim razmacima, od pola sata do 5 min. Mama se već brine, i tetka je tu, i one misle da je to to. Zovem muža da dođe s posla, da ćemo ići za nekoliko sati (vjerojatno bi stigao odraditi smjenu do 23h ali bolje da dođe), a brata molim da me vrati kući. Kod kuće perem još nešto suđa, spremam ne znam ni sama šta više, objašnjavam svima da ću u bolnicu za nekoliko sati kada trudovi budu na 5 minuta i tako trajali sat i pol, i objašnjavam zašto tako planiram. Odlazim na wc, vidim žuto-krvavi čep veličine oraha. Sjedim na wc-u jer mi je tako lakše, osjetim da nešto curi. Vidim krv. Vičem mužu da idemo odmah za bolnicu, ali ipak se otuširam za manje od minutu. Depilirala se nisam jer sam 2 dana ranije i samo bih se isjekla.
Odlazimo u bolnicu, imamo 15-20 min do tamo. Mjerim trudove. Razmaci i dalje nepravilni u rasponu od 2 min do 20 min. No, krv je tu i znam da ne idem bezveze. Nadam se da ću roditi do sutra u podne. Na putu se dogovaramo oko imena, muževa opcija ne prolazi, moja ne prolazi, treća ima dvije varijante, jedna opet ljepša mužu druga meni, i na kraju me on uvjerava da malog nazovem kako god želim, valda se sažalio nadamnom. U rađaonu zvonim oko 22:15. Prvo sam im morala pokazat uložak, sestra kaže: “Pih, pa to nije svježa krv nego sukrvica!”. E, pa meni je mlaz te sukrvice iscurio. Oblačim se u spavačicu, vidim da je najbolja babica u smjeni, mjeri mi opseg trbuha i raspon kukova i kaže da mi je zdjelica super i da bih mogla imati lagan porod. To me tješi. Odlazim na stol i kopčaju me na ctg te vade krv. Zovu doktora, dolazi stariji doktor i mlada doktorica, ona me gleda i veli da sam otvorena 6-7 prstiju. Svi presretni i govore mi da sam brzo gotova, za nekoliko sati. Doktorica mi je htjela probiti vodenjak, što me uplašilo jer znam da će se onda trudovi pojačati. No, babica i sestra joj nisu dale jer su htjele prvo klizmu obaviti. Daju mi klizmu i kažu da šetam prije wc-a. Sve to vrijeme je mm bio vani, babica ga pitala hoće li na porod ali nije mogao. Doktor mu govori da dođe oko 2h ujutro kada bude sve gotovo (premda sam čula da taj doktor ne pušta tate da budu prisutni ta 2h poslije). Naravno, ja to ništa nisam znala za taj njihov dogovor. Šetam po rađaoni s nekom krpom među nogama, sretna što smijem šetati, ali mi ta krpa smeta jer ju moram nogama držati i ne mogu se opustiti dok prodisavam trudove (kao da je inače lako opustiti se). Doktor mi govori da dišem kao pas, a babica mu govori da ja dobro dišem i da nije u pravu.
Na wc bih trebala 3-4 puta i odlazim 1. puta. Ta klizma nije ništa strašno i ne boli. Uglavnom, dok sam se praznila, osjetim još nešto, može samo vodenjak biti. Kažem babici da je puko vodenjak, sestra kaže da je primjetila kad me gledala (nemam pojma kad je ona mene gledala). Idem na stol, i dalje otvorena 6-7 prstiju. Opet šetam. Pušem. Sestre i babice se povukle. Razmišljam jel mi muž još vani u hodniku da ga još malo vidim. No, bojim se otvoriti vrata da nešto ne zazvoni. 
Pušem kao pas, babica dolazi po mene i viče da ću roditi. Gleda me, kaže sa sam 8 prstiju otovrena. Šalje me još na wc makar ne mogu. Nisam ni stigla sjest ona viče jesam li gotova, da moram na stol. O, super, zar već?
Trudovi se javljau svaku minutu, nekad mi se čine da se spoje. Nemam zraka, baš sam našla rađat po vrućini. Ležim na stolu na lijevom boku i dišem. Babica moči gazu i kvasi mi usne i lice. Odlazi i dolazi povremeno. Odmaram par sekundi između trudova. Naravno, nisam ih brojala, mislim da sam prodisala svega 10-15 trudova. Dolazi babica i kaže da probam tiskat. Zadovoljna je, kaže da prodišem još nekoliko trudova pa ćemo tiskat zapravo. Prodišem još 3 truda i već osjetim pritisak na crijeva. Okreću me na leđa, zovu doktora. Doktor sjedi i promatra a babica i sestra sve obavljaju. Hvatam se rukama za šipke nogara da bih se pridigla ali nemam snage. Tiskanje ne boli. Babica me moli da ne tiskam u glavu već u trbuh. Ne uspjeva mi baš, a kome i bi na ležećke. Između trudova razgovaram s babicom o epiziotomiji. Rezat će me u idućem trudu. Kod nas se režu valda sve prvorotke. Zapeklo je ali nema veze, moja beba će lakše izići. Babica me moli da jako tiskam da se beba ne pati. Trudovi slabe. Doktor naredi da mi daju drip. To je bilo jedino što sam id infuzije dobila. Sestra rukama tiska bebu. Ne vrištim, tu i tamo uzdahnem. No, babica je ta koja vrišti i navija, čak sam se uplašila jednom. 
Uglavnom, nakon dripa tu su bila još dva tiskanja i moj mali žabac je bio vani. Crven, prekriven vernixom, dug 53cm i težak 3490g. Babica viče da je ranije rođen zbog tolikog vernixa. Okrećem se i gledam na sat, 00:35h. Od zvonjenja na vrata rađaone do poroda prošlo 2h i 20min. Samo!!! Mene obuzima užasna groznica, hladnoća. Izlazi posteljica, bez problema. Stavljaju mi Adriana na prsa. Gledam ga, napokon je sve gotovo. Nikakav poseban osjećaj ali napokon je on tu i sve je gotovo. Osim…šivanja. Dobila sam lokalnu anesteziju i odmah me doktor počeo šivati. Kočim se od bola. Babica me tješi da šivanje unutarnjeg tkiva najviše boli. Hajd, brzo je bilo gotovo. Molim babicu za deku, pokriva me sa dvije deke. Stavlja mi bebu na sisu i beba povuče. E, to je bio poseban osjećaj. Babica mi daje mobitel i zovem muža pa svoje. Muž mi kaže za dogovor sa doktorom za dolazak u rađaonu. Baš sam bila sretna! Malo smo se poslikali i to je bilo to (osim što je fotoaparat bio naštiman na video pa smo poslije radili fotke iz video zapisa ).
Cijelu noć nisam oka sklopila, nisam mogla vjerovati da je sve tako brzo prošlo. Adrenalin je radio 100 na sat. Zahvaljivala sam Bogu za lagan porod i za snagu koju mi je dao. Ipak, trebalo mi je nekoliko dana da zaboravim na traumu poroda, točnije, oporavljam se od šoka otkako sam došla kući jer mi je soba bila nasuprot rađaone i slušala sam žene kako vrište. Ne znam što bih da sam morala biti 12h na stolu, ali vjerojatno bih izdržala. Izdržat ćete i vi, sretno vam svima, i želim vam porod kao što je moj!
Hocu. Bila mi je dr. Gospodcic, ona me samo pregledala na pocetku, a na porodu je bio dr. Barisic stariji, babica Zeljka, a sestru ne znam kak se zove.
Tea, malo sam se sokirala kad sam vidjela da je cijeli clanak ispao, malo mi neugodno koliko je dugcak. Da nisam mama s obvezama bio bi jos i duzi
I meni je bila dr. Gospočić i babica Željka.
bas sam se uzivila citajuci 
hvala na podjeljenom iskustvu i zeljama da nam je svima tako 
Sortiraj odgovore
Najstariji