Priče s poroda

Treće djete rodila sam na stolcicu, i bas sam se odlučila za to radi te divne gravitacije, ali zapravo me iznenadilo kako to nije nešto značilo. Brzo sam rodila, sve je trajalo oko 3h. Kad su me uhvatili oni zadnji trudovi onda su me sa kreveta spustili  na stolcic i to je trajalo oko 15 - 20 min dok nisam rodila. Naravno bebu hvata babica koja lezi doli na podu na spuzvi. Meni su najviše falile rucke i naslon da se mogu malo odmoriti između trudova, jer te naslone  na donji rub kreveta i kažu da se uhvatis za rucke od kreveta tako da moraš izvrniti ruke unazad sto nije bas udobno. Možda da me neko pridržava zada da se mogu naslonit, to bi valjda bilo bolje. Onda još cijela delegacija babica i mladih babica na praksi te doktor i svi te gledaju i nešto komentiraju jer svima im je to novo. Mislim da uzdignuti krevet ipak bolji pogotovo za prvorotkinje jer ovo je ipak neudobno, a dođe na isto nema razlike sto se tiče gravitacije.

Sad vidim da se ovdje nisam oglasila, a citajuci vase price, cini mi se da mi je i bolje da sutim. Odmah cu upozoriti da ovo nije prica kao ostale. :-) Naime proslo je vise od 10 mjeseci i ja jos nisam zaboravila… Necu u detalje jer ovo citaju i trudnice u visokom stupnju trudnoce, pa moja prica i nije bas za njih. Tako da cu evo samo ugrubo: u 10 ujutro dosla na kontrolu i zadrzana zbog trudova, a malac se rodio u 19.45. Primila sam dvije doze epiduralne, od koji je prva primila minimalno, druga nimalo. Da se razumijemo, nisam neka mimoza i pripremila sam se za najgoru mogucu bol, ali… bilo je jos gore. Dok sam bila trudna svi su mi govorili da kad pomislis da ces umrijet, onda rodis… E ja bi rekla kad pomislis da ces umrijet odna jos jedno 2 sata, pa onda rodis :-D
Izdrzala sam, naravno, kao i svaka druga zena, nismo mi ni svjesne sto sve mozemo istrpit…I vrijedilo je apsolutno svake sekunde, jer kad primis svoje malo cudo u ruke, sve nestane… ali se, barem u mom slucaju, ipak ne zaboravi :-)

Drage žene, trudnice, rodilje, majke…
Savjest mi ne dopušta da ne podijelim svoje zadnje iskustvo u rađaoni varaždinskog rodilišta pa evo moje priče:
 
Oko 2,30h ujutro primljena sam u hitnu ambulantu varaždinskog rodilišta. Nakon obrade i ginekološkog pregleda kojeg je obavio dr. Brijačak (ustanovljeno je da sam 9 cm otvorena) poslana sam sa svojom pratnjom, prijateljicom i doulom  u rađaonu. Tu su me primalje prikopčale na CTG i polegle u krevet. Ubrzo nakon toga počela sam osjećati nagon za izgon. Stoga sam molila da mi omoguće da se dignem i budem u vertiklanom položaju jer mi je tako bilo neusporedivo lakše i puno bezbolnije te ako je moguće da to bude porod na stolčiću. No, dr. Brijačak je to odbio, ne zato jer bi bila ugrožena beba (CTG je bio uredan) ili ja (prvi porod mi je završio carskim rezom) nego jer, kako je sam doktor rekao, njemu je tako bilo lakše i tako je imao porod pod kontrolom i posve pregledno,te je tvrdio da trenutno u smjeni nema osoblja (niti primalje niti doktora) koji su educirani za poroditi ženu na stolčiću, a da ne zna niti da li imaju stolčić.
Nakon toga, dakle, za vrijeme bolnih trudova i u najintimnijim trenucima moga života, su uslijedila ponižavajuća kritiziranja od strane dr. Brijačka: kako sam mogla nakupiti toliko kilograma u trudnoći. Zatim, zašto toliko vičem jer njegova žena se nije uopće derala dok je rađala i deranje nije prihvatljivo po njemu u tijeku rađanja. I zbog toga svega me prozvao “psihički nestabilnom osobom”-doslovce tim riječima i govorio da sam u rodilište došla posve nezianteresirana za suradnju i da nemam nikakvo dobro mišljenje o rodilištu,što je potpuna neistina. Kritizirao je i moju potrebu za vodom nakon što mi ju je ljubazno ponudila primalja.
U 3,40h se rodio moj sin - Apgar 10/10.Bila je potrebna epiziotomija pa je ranu trebalo zašiti. No, dr. Brijačak nije mogao malo pričekati da lokalni anestetik počne djelovati nego je odmah krenuo sa šivanjem što je bilo izuzetno bolno i neugodno.
Osim toga, u vrijeme predviđeno za prvi podoj i bliskost s tek rođenim djetetom, dr. Brijačak nije napustio rađaonu nego je ostao i vrijeđao moju pratnju govoreći joj da je lažljivica jer mu se nije odmah predstavila kao doula (iako smo formalno ispunile sve uvjete potrebne za imati pratnju na porodu:završile tečaj i platile za prisustvo pratnje na porodu,te dolaskom u rodilište sestri na hitnom prijemu dale potrebnu potvrdu) i da je ostala pri porodu samo zato što je bila pristojna. U više navrata je ponavljao da je samo čekao jednu krivu riječ ne bi li ju mogao izbaciti van,načinjao koje kakve nepovezane i neprimjerene teme za taj trenutak i time provocirao moju pratnju i nanosio nam neugodnosti i jednoj i drugoj u vrijeme tog “zlatnog sata”.
 
Moja prava kao pacijenta i kao ljudskog bića bila su pogažena, zanemarena, obezvrijeđena, dostojanstvo također.

Kako to sve ne bi ostao samo zataškani skandal u rađaoni – napisala sam pismenu pritužbu ravnatelju varaždinske bolnice na dotičnog doktora koji se trebao očitovati u roku 8 dana no to se nije dogodilo. Odgovor sam dobila tek mjesec dana kasnije, a s obzirom da nisam ni u jednoj stavki zadovoljna očitovanjem, tražila sam sastanak kod ravnatelja s dr. Brijačkom i primaljama i šeficom rodilišta da se očituje uživo i moja i njegova strana priče. Do sad je već dvaput otkazan sastanak, ali ne odustajem – barem toliko dugujem sebi i douli.

Evo prošlo je 20 dana kako sam prvi puta postala majka malom Damjanu. Mlada sam i strašno sam se bojala svega. Rodila sam 2 tjedna prije termina. Porod nije bio toliko strašan koliko je mene uhvatila panika i strah jer mi muža nisu pustili u rađaonu ( zaboravili smo potvrdu )… od tolikog straha vrištala sam i mislila sam da nema šanse da uspijem to sve… govorila sam kako nikad neću roditi… bol je bila neizdrživa. Nakon dolaska u bolnicu već sam bila otvorena dobrih 5 cm, rekli su mi vi ste za rađaonu. Odmah su me smjestili na stol i nakon sat i 20 min. rodila sam svog princa. Nisam rezana ni šivana ni ostale procedure. Osoblje je bilo ljubazno. Bol se brzo zaboravi i sve to prođe.

Eto da se i ja prikljucim .. Meni je vodenjak puko tocno u ponoc,rodila sam u 13.20, boljelo je ko sam vrag,mislim na trudove jer izgon i sivanje me nisu boljeli al sve prodje cim bebica izadje ..
Inace ja sam trazila epiduralnu al ju nisam na kraju dobila,prvo im je bila guzva a onda sam bila previse otvorena.
Sve u svemu moje je iskustvo bilo dobro kolko je moglo biti s obzirom da sam isla rodit 

Uh taj porod! Prošlo je još malo tri mjeseca od poroda i istina pomalo se to zaboravi ta bol,odnosno loše “ispari” samo dobro  ostane!  
Prvi trud u 5:30 , i iako sam danima govorila da hoću više rodit ,taj tren pomislila sam :“O,nee!” Uhvatio me strah pa sam mislila ako ga ignoriram možda nestane,naravno došao je drugi pa treći i shvatih to je to! Bili su još nepravilni i nejednako bolni pa sam ja odlučila malo još odspavati,ipak prvi porod je tko zna šta me čeka! Oko 8:30 opet sam bila budna i sad već počelo malo više boljeti,muž se probudio i vidio to je to! Uredno sam doručkovala jer opet tko zna šta me čeka!  Pripremila sam se za sate i sate mučenja zbog raznoraznih priča što sam čula a još k tome prvorotka!  Kad su trudovi došli na 5 min. krenula sam u bolnicu,malo poslije 11 javljam se u rađaonu sa osmijehom na licu jer smo muž i ja putem zbijali šale da ublažimo nervozu strah i napetost..Vrata otvara sestra koja me blijedo gleda i pita :“A šta ste vi trebali?!” “Paaa,imam trudove!” “Pa šta se onda smijete,uđite!” Da,za ubuduće bez osmijeha porod uopće ne donosi novi život i nije nešto najljepše! Nakon pregleda i provokacija zbog mog smijeha,priključujuje me na ctg i kaže“ Pa vi uopće nemate trudove!!” “Pa kako što me onda boli???”“Neznam vidit ćete kad dođe doktor!”
Pregledom je doktor utvrdio da sam na 5cm ,probio mi vodenjak taman me uhvatio trud,a on je pun razumjevanja rekao:“Jel to sad trud? Znate sad će Vas sve više boliti.” U isto vrijeme ona ista sestra je preokretala očima!!
Negdje oko 12:30 Bila sam na stolu ,na ctg-u se sad vide neki trudići reče mi primalja a ja si mislim dokad se ova bol misli pojačavat a da oni vide samo trudiće!!  i sad svi odlaze,ja sama uplašena gledam u strop ,lomim krevet i čujem kako primalja i sestra pričaju o receptima…Nakon 20 min dolaze mi objasniti kako da dišem….na to se nikako nisam mogla fokusirat,disala sam kao riba na suhom…Više od boli meni je u sjećanju ostala ta nehumanost,omalovažavanje od jedne žene! Upitala me je :“Koliko Vas boli ,od 1 do 10? ”7!!“ ”Ma ne Vas boli 3,nemate Vi pojma koliko se žene napate da dođu do 5cm!!!" Ubrzo dolazi doktor -pregled :9cm! To je to kažu.Kad je došlo vrijeme izgona,prošlo je vrijeme munjevito brzo i najmanje je boljelo! A kad vidiš svoje malo biće-ISTINA JE ,više te apsolutno ništa ne boli! Čak gore od poroda mi je bila rana koja me boljela neka 2 tjedna,grozno je kad ne možeš leći sjesti normalno ali opet sve to prođe i ostane samo ono lijepo i uživanje sa anđelom! 

evo i moja priča s poroda :)
bio je ponedjeljak,cijeli dan sam se cudno osjecala,bila sam nikakvog raspoloženja i imala sam lažne trudove..
navecer sam se najela suhog sira i cajne kobasice,te muža sprašila na spavanje a ja sam još ostala gledati tv…nakon što sam jedva zaspala,u 3.15 me uhvatili trudovi koji su odmah bili u razmaku manjem od 10min..probudila sam muza,spremili se i put u petrovu..tamo smo došli oko 6 sati.
na hitnoj me dočekala neka sestra s pitanjem “šta je?šta ste sve navalile nočas?”,jer ispalo je da sam ja bila 13. rodilja u njenoj smjeni..poslala me na kat na pregled,u sobu ulazim nešto prije 7 sati,trudovi vec lagano i popustili..da,to je to,ostajem…napokon cu roditi(5.dan nakon termina).obavila sve što sam trebala u ambulanti i poslali me na hodnik da čekam.kako me koji trud uhvatio tako sam povračala.sva sreća pa je naišao dr.Zlopaša i smejstio me odmah na krevet u predrađaonu..tamo sam ležala do pol 11 i tek onda otišla u rađaonu.tamo potpisujem papir za epiduralnu,pikaju me i dobivam drip..nakon toga spavam do pola 2,sporo sam se otvarala,ali epi je blažena stvar,nisma ama baš nista osjetila,naspram onog od ranije tog jutra..nakon toga počinju bolovi,dobivam po još jednu dozu dripa i epi alil za badava,ta druga nije ništa pomogla..milijun puta sam rekla da više nikad neću biti trudna,samo zbog tih trudova..maloprije 4 sata dolaze dva mlada i zgodna doktorčića i počinje moj porod. naspram trudova to je nista,olaksanje kad smiješ tiskati..u 16:28h se rodila moja princeza..i sad se najezim kad se sjetim onog osjecala kad je “izmigoljila” iz mene i kad su mi je uplakanu stavili na gola prsa a ona se odmah smirila i ušutila..pol sata nakon poroda sam rekla da porod ko porod mogu opet obaviti ali da mi nedaju trudove..
evo,drugo je na putu,iskreno se nadam da ce ti trudovi ipak trajati nešto kraće od prvog poroda..

je, sve se zaboravi taj čas kad primiš smrdljivka na prsa <3 <3.. mi smo oko 2 došli u bolnicu sa trudovima kakve nigdje nisam pročitala da bi mogli bit takvi, konstantni, u leđima, nema šanse izmjerit trajanje i raazmake, pregled, klistir koji je na kraju krajeva u najgorem sjećanju mi ostao, šetnja po hodniku jer sam 2 cm bila otvorena, tek u 6 ujutro me stavili u boks, mužek samnom, hvala bogu kolega im iz bolnice, pa svi bili ljubazni, dragi, infuzija, nešto kasnije bezvezna epiduralna koja nije djelovala, misla sam da ću se rastvorit, vikala, ohh sramote, u dva truda beba vani, a doktor mi veli gospođo bili ste za trojiku, e da napomenem babici skoro slomila rebro, hahahah, a neka to im je i  posao, ugl za par mj idemo opet ispočetka, držite fige da bude dobro ko i prvi put…

Moj bebač je rođen prije nešto više od 9mj, a porod je počeo mojim dolaskom u bolnicu u 8h na skidanje serklaža. Oko 9h sam puštena kući i već dok sam došla do auta, osjetila sam bolove. Kad sam došla kući, bolovi su se pojačali i počela sam lagano krvariti pa sam se u 10:15h vratila u bolnicu i tamo su me ostavili i rekli da ću roditi. I tako je cijeli dan prošao u bolovima i napokon u 21h došao je na svijet moj bebo. Sreći nije bilo kraja, više ništa ne boli, super osjećaj. Ali već ujutro, prebacili su maloga na neonatologiju zbog nečega što mi nisu rekli (kasnije sam saznala da je novorođenačka sepsa) i tada je počela njegova borba, a i moja…Užasan osjećaj. Nakon 10 dana pustili su nas kući, hvala Bogu, a kasnije smo otkrili još svašta što mu je bilo. Što se mene tiče, porod je prošao dobro, ali za njega je bila borba za život, tako da mi je iskustvo poroda jako loše, ali eto,  Bog je dao da smo sve to skupa prošli i sada je dobro i uživamo skupa svaki dan!