pa jesam ja normalna onda, ne bojim se ničega ni gušenja ni padova ni sl, čak me ne brine ni to kaj za koji mj dolazi dr beba, razlika bude 2,5 god, nezz stvarn 100%  sam samouvjerena i sigurna, uživam baš u svemu, a mislila sam da bude drugačije, da ću se bojat da se ne ozljedi kad je počeo hodat, udavit od kad jede sam, ništa.. možda bi bilo drugačije da radim, da ide u vrtić pa da nismo cjeli, cjelcati dan skupa..

Kad sam postala mama prvi puta bojala sam se svega. Što je i normalno. Sada sam mama već treći puta i iskreno jedino me strah nekih bolesti,a najviše da se meni nešto ne dogodi i da ostanu bez mene..eto meni je to najveći strah i ne mogu si to zamisliti..

Mene strah svekrvinog miješanja u odgoj 

Mene je strah svega. Brine me hoće li sve dobro proći (do kraja trudnoće - tek sam u 17. tjednu, porod...), pa kako ću ja brinuti o bebi (budući da već neko vrijeme nisam imala male djece oko sebe, a kamoli novorođenče). Najveći strahovi su mi zapravo ti oko brige za dijete i bolesti kojekakvih. Ali kako vidim, i ostale majke/buduće majke imaju slične strahove, tako da - sve smo mi iste ! 

E ne bismo bile matere da se ne bojimo. Mene je najviše strah da ćemo duže ostat u bolnici, jer čujem samo takve priče iz našeg rodilišta, i onda da će se beba navić na bočicu. Drugi strah mi je postporođajna depresija, jer inače patim od depresije.

Od kad sam rodila stalno provjeravam jel bebač diše kad ga stavim spavati. Na jednoj stranici sam čitala da to prestane oko 6-og mjeseca djetetova života, ali kod mene se to produžilo i ne znam kad će prestati.
Prije sam se bojala da ga neću čuti po noći, pa kako ću ga držati kad ne znam, ali sve se nekako prirodno posložilo.

I ja sam kao luda već, isto tako često po noći znam ustati i stavljati ruku na stomačić da vidim da li dišu. Muž je isto tako već lud ali zbog mene i govori mi da nisam normalna, da se opustim već jednom, ali ja mislim da brigi nikad kraja. Čak ga i s posla znam nazvati i reći da provjeri to i to....ukloni to i to... jer da ne bi slučajno bebač što stavio u usta, ako idu u park i sl. da pazi na to i to... joooj, kak me onda izgrdi.  Ali bolje da ja nazovem i provjerim, pa sam mirna, nego da se što dogodi. Pa makar me i izgrdio muž. Hihihi.

Trebam početi raditi za par mjeseci i već me sada neka lagana panika hvata, kako ću ja, kako će on. Iako imam povjerenja u muža i ostajao je s njim još kad je bio bebač star par tjedana, ali ipak me brine. Mislim da ću i ja s posla zvati.

Trebam roditi za dva tjedna i užasno me strah da s bebačom bude sve ok, da se nigdje ne zakomplicira i da sve prođe kako treba. Onda me je strah kako ću ja s malom bebom i dali sam uopće spremna za to ( mogla sm i ranije misliti o tome) dali sam  dorasla izazovu. No tješim se da je sve ok, makar bi mi bilo puno lakše u životu da naš zdravstveni sustav daje bolje odgovore na pitanja i više informacija o zdravlju i razvoju bebe a ne da moram plaćati privatnike da mi se strahovi uklone.

Ja sam sad sebi tako čudna, toliko puno žena piše da ih je strah hoće li znati s bebom, držat je, kupat, presvalčit, hranit svega se boje, mene to uopće nije strah, znam da ću to sve znati, i sad mi je čudno kako je to sve strah a mene nije, možda sam podcjenila te brige, iako sam velik dio života imala priliku biti ili čuvati male bebice i nikad me nije bilo strah ili tako nešto..
Ja imam one druge strahove, od poroda, pa kako će moje zlato tako malo i krhko izdržat taj porod, hoće li bit zdrava, to oko disanja po noći već vidim paniku.. i još me strah da dragi kada je bude čuvao nešto ne zabrlja jer mi se čini pre opušten i pre slobodan oko toga, kao da je neće dovoljno držat na oku ili tako nešto..
I samo da nadodam kako mi je glupo i jadno kad ljudi trudnici kažu pa šta si išla na drugo ako te strah ili šta si trudna kad se svega toga bojiš.To je kako da kažeš studentu, što si upisao faks kad te frka pred ispit... pa neću odustat od djeteta jer me eto nečeg strah, kažite takvim ljudi što ih ide.. njih očito nikad ničega nije bilo strah..