Najljepše i najteže kod dojenja

Najteže mi je podnositi bol koju mi upravo prouzrokuje upala,koja se već drugi put vratila. Izdajati se, navijati alarm po noći da se probudim prije nje, da ne traži sisu, jer me tako još više boli. Onda se probudi,najede, i flašica nije dovoljna te traži sisu. Ja joj dajem jer ne želim da mi je gladna i onda opet trpim bol. A i pošto su mi uvučene bradavice, muči se sa šeširićima. No nadam se da će upale proći i nestati.
Najljepši dio mi je što nismo u bolnici, što mi je mlijeko napokon došlo te što je na mom mlijeku a ne kupovnom. Jer vidjeti nakon svega nju nahranjenu,zadovoljnu te kako napreduje na težini nema ljepšeg osjećaja. Uistinu smo još povezanije. Njeno mljackanje, kad slatko zaspi,sita i smješak u snu je razlog što nisam odustala niti neću usprkos svoj boli. Jer i to će jednom proći a moja djevojčica je najbitnija.

 Najljpše je vidit bebu dok papa to je neopisiva sreća ljubav i blagostanje, a najteže je kad dobijete mastitis, daleko najgora bol.

Najljepse je sigurno onaj osjecaj kad se beba najede i poslje toga mirno zaspe i tako i svojoj mami omoguci malo odmora. Svi znamo koliko bole ragade i mastitisi ali po meni je najgori osjecaj nesigurnosti, pogotovo kod novih mama, da li smo pruzile sve od sebe i da li je to nase sve - dovoljno dobro za malo zlato.

najljepše kod dojenja je taj osjećaj zbližavanja sa dijetom, vidjet ga kako u miru i sugurnostimajčinog zagrljaja papa i znaš da mu pružaš najbolju moguću prehranu, a najteže je na početku dok beba ne naući sikiti kako treba i dok se ne uspostavi “ponuda-potražnja” mljeka, pa zna doći do upale i bolnih i oštećenih bradavica! :D

Kod mene nema najtezeg dojenje je za mene najljepsi i najsmireniji dozivljaj dijeta. Osobno mislim da  za dijete i majku nema jace poveznice od dojenja.

Taj nevjerojatan osjećaj bliskosti, prihvaćanja u potpunosti svoje bebe, samo ona i ja u svemiru,
pa kad me pogleda u oči i nasmiješi se sretno, a ja mirišem njenu kosicu…
I onda se sjetim da mi je to zadnji put u životu… Nikad više male bebe…

Najteže..bol, regade, nesigurnost, uvučene bradavice, neznanje,.. ali nakon početnih muka ostane ono najljepše, divne oke koje te gledaju dok papaju, osmijeh od uha do uha, toplina tijela, privrženost majke i bebe, ponos koji se može usporediti s vrlo malo stvari, mogućnost da nahraniš dijete kad želiš i gdje želiš, nešto neopisivo i ono što svaka žena treba iskusiti!

Najljepši je taj osjećaj bliskosti i povezanosti,a najteže je bilo prva tri dana dok bolnost bradavica nije prošla i dok nismo uhvatili ritam dojenja!

Najljepsi mi je nas mali ritual koji imamo dok cica po noci - jednom me rukom mazi po dojci a ja ga gladim po ledja. A ako slucajno zaspim prije njega, povuce me za kosu da se probudim i nastavim s mazenjem.
Kao i u pocetku, jos uvijek mi je najteze dojiti dok smo negdje vani, a on ne zeli ni dudu ni bocicu, nego samo cicu. Ali uvijek se snadjemo :)

Pročitala sam jedan komentar gdje je pisalo nema ničeg teškog u dojenju, bome ja mogu nabrojati nekoliko stvari … Onu nemoć kad beba hoće sisati, a mlijeko nikako neide, bolne i upaljene grudi … no nisam se predala! “Borila” sam se sa svim silama, masiranje, šeširići, oblozi, ajme … ma sve sam isprobavala, i na kraju sam uspjela, uspjela dojiti, i sreći nikad kraja. Onaj osmjeh, pogled bebe kad se fino napapa! Ah!