Psihologinja Natalija Stanković savjetuje mamu čija se 19-mjesečna kći promijenila otkad je otac otišao raditi u inozemstvo
Imam curicu koja će uskoro napuniti 19 mjeseci i moj problem je što joj jako nedostaje otac, a nije ga vidjela šest mjeseci. Stalno ga spominje preko dana, a pogotovo navečer kod uspavljivanja, jer je prije odlaska u inozemstvo radi posla, većinom on to radio. Primjećujem da je postala više razdražljiva i plačljiva i sve što pokušavam da bih je razveselila pomaže samo kratko. Riječi koje najčešće koristi kad je on u pitanju su: "bio, bio tata" ili samo "bio, bio".
Ne mogu vam opisati kako mi je teško to svakodnevno slušati, jer vidim da stalno o njemu razmišlja, a on ne može biti s nama. Moje je pitanje, koliko ta razdvojenost može utjecati na psihički razvoj mog djeteta? Samo da naglasim da je moje dijete prije njegovog odlaska bilo jako veselo i dobro dijete, a sad mi se čini kao da je depresivna i ponekad ima ispade bijesa ako nije po njenom.
Vjerujem da vam je izuzetno teško u situaciji u kojoj se nalazite. Životne okolnosti su ponekad takve da se obitelj razdvoji, a izbor između razdvojenosti zbog egzistencijalnih razloga i obiteljskog zajedništva nikada nije jednostavan.
Svaka promjena u obitelji ima utjecaj na sve njene članove, ali kakav će točno on biti, nitko sa sigurnošću ne može unaprijed znati. Mnogi primjeri iz svakodnevnog života pokazuju nam da se djeca koju primarno odgaja i samo jedan roditelj dobro razvijaju i rastu. Naravno da je poželjno da dijete odrasta uz oba roditelja, no za djetetov razvoj važno je da ima jednu blisku odraslu osobu koja se o njemu brine i s kojom je čvrsto emocionalno povezano. To znači da je s tom osobom u toplom fizičkom kontaktu, da se mazi, grli, priča s njom - da je ta osoba uvijek tu za njega. Takav odnos pruža djetetu osjećaj stalnosti i sigurnosti, ljubavi i zaštite i ono se zdravo razvija i raste.
Očev utjecaj na razvoj djeteta može biti jači od majčinog
Nadalje, za razvoj djeteta važno je dopustiti mu da pokaže svoje emocije i izrazi sebe, koliko god to nama ponekad nije lako vidjeti ili čuti. Čini se da je vaša djevojčica bila jako vezana za oca i on joj sigurno nedostaje. Ne trebate razveseljavati dijete, već mu kažite što vidite i zrcalite mu njegove osjećaje.
Tako kada dijete pita ili spomene tatu možete reći na primjer: "Da, tata sada nije ovdje, otputovao je radi posla. Vidim da ga često spominješ i čini mi se da ti on jako nedostaje? Vidim da si tužna i/ili ljuta". Tako će dijete dobiti poruku da ga vidite i čujete, da je u redu pokazati osjećaje i da je ono samo u redu (dobro) kako god se ponašalo i osjećalo.
Možete reći i kako je vama: "I meni jako nedostaje tvoj tata. I ja sam (ponekad) i tužna i ljuta što je otišao (ako je to ono što osjećate)". Dijete osjeća kako se drugi oko njega, a naročito njemu bliske osobe, osjećaju. Ako tvrdimo da je sve u redu, a dijete osjeća da to ne odgovara onome što vidi i čuje, ono neće biti sigurno što se događa. Važno je potvrditi mu realnost koju doživljava.
Što kada dijete favorizira jednog roditelja?
Dijete, naravno, ne treba biti naš partner i sugovornik u tome kako se osjećamo, što doživljavamo i mislimo. Ali dijete može vidjeti (a i doživljava) našu tugu ili ljutnju, možemo mu reći da nam je teško. Ono što je djetetu važno je da ujedno vidi da mi, kao odrasli, znamo što ćemo s tim napraviti, da osjeti da ćemo se mi sami pobrinuti za sebe (da zna da to nije njegov zadatak i odgovornosti), da zna da smo tu za njega i da ćemo brinuti o njemu, kako god se mi osjećali. Ono to osjeća i vidi kroz naše ponašanje i stav koji imamo, a možemo mu to i reći.
Često želimo da neugodne emocije nestanu, no to nije realno. Tek kada izađu na površinu, one vremenom mogu postati manjeg intenziteta. Ne možemo se natjerati prestati biti tužni, osjećati težinu ili ljutnju, ali možemo o tome razgovarati i ne zadržavati je u sebi te je podijeliti s nekim tko nam je blizak.
