Pedagoginja Maja Jeričić opisuje s kojim se problemima svakodnevno susreće kao samozaposlena majka malog djeteta i kako se u toj ulozi stvarno osjeća u našem društvu koje toliko slavi majčinstvo i jadikuje nad demografskom krizom
Privatno poduzetništvo kakvim se ja bavim uglavnom podrazumijeva rad od kuće. Prednosti posla koji se svodi na pisanje su te što nema proizvodnog pogona, skladišta, zaliha robe, učestalih direktnih susreta s ljudima... sve što mi treba je laptop i glava. Zvuči tako jednostavno, mobilno, prostorno neovisno i vremenski fleksibilno. Da... ukoliko niste na porodiljnome... tu počinje moje bičevanje perom, tj. tipkovnicom po društvu koje s jedne strane glorificira Majčinstvo i uzdiže Majku na pijedestal svetosti, a s druge strane ne prepoznaje potrebe populacije samozaposlenih majki i ne čini ništa da tim potrebama da podršku.
Najprije o tome kako izgleda radni dan, tj. pokušaj radnog dana samozaposlene mame, a potom nešto o društvenoj podršci koja bi olakšala rad mamama koje nemaju vremena za klasični porodiljni.
Radni dan na (neklasičnom) porodiljnom
#I'vebeenworkinglikeadog
Radni dan i radna noć bilo bi preciznije vremensko određenje. Kontinuirano odrađivanje dnevne i noćne smjene od jutra do sutra, bez godišnjeg odmora, bio bi najegzaktniji opis radnog mjesta na koje se vjerojatno nitko ne bi javio da ga se objavi kao oglas za posao. Obično se misli da je ustajanje u pet rezervirano za kopače krumpira, ljude zaposlene u lukama, pekare, itd..., no, mame koje vode samostalni posao također jaaako rano ustaju. Ne zato jer im je životni moto "tko rano rani, dvije sreće grabi'', nego zato što ne mogu promijeniti trajanje dana, ono je uvijek 24 sata, i ta 24 sata treba optimalno iskoristiti.
#strojovođaudvavlaka
Mozak samozaposlene mame mora biti podijeljen na dva kolosjeka spojena mostom. Jedan uvijek prati dijete, obraća mu se, smije, tepa, ljubi, promatra...; drugi održava fokus na sadržaju rada, misli i stvara. Most služi tome da se u trenucima djetetova spavanja ili zadubljene igre, vlak s prvog kolosjeka može pridružiti vlaku s drugog kolosjeka i tako potegnuti više i brže; i obrnuto, da se u situacijama djetetovih potreba za maženjem, nježnostima, presvlačenjem, hranjenjem i zajedničkom igrom, vlakovi mogu spojiti i otputovati u zemlju apsolutne posvećenosti djetetu i njegovom svijetu. Problem je što oba vlaka, na oba kolosjeka vozi isti strojovođa. I ponekad mu je jako teško. Stanice na koje može stati su rijetke, sindikata kojem se može žaliti nema (kao ni 13. plaće, božićnice i sl...). Prešaltavanje iz svijeta majčinstva u svijet posla ponekad je bolno za mozak, kao da ste upravo pretrpjeli strujni udar, jer djetetovim dozivanjem i reagiranjem na njegov zahtjev, morate grubo odsjeći misao (do koje ste se mučili doći), gotovo je vidite u amputiranom stanju kako ubrzano gubi krv, reanimacija će biti teška; fokus, poput pijanog vozača, pritom malo zatetura na cesti, nastavlja vrludati, vrluda... trebat će mu da se sabere i trijezno krene dalje. Cijeli je film u kojem ste bili pauziran, a kad pritisnete play, bit će potrebno neko vrijeme da se ponovno uživite u radnju.
#ichbinwinnetou
S vremenom se naučite ponašati kao Indijanac. Moderni Indijanac. Vještina šuljanja postaje jedna od ključnih vještina za preživljavanje u džungli radno-roditeljskog dana. Mobitel je postavljen na tiho i izvan prostorije u kojoj je dijete (zbog zračenja), ali uho se toliko istreniralo da čuje vibraciju. Stranice rječnika dok beba spava okreću se veoma šššššš tiho, a za potpuno nečujni printer dala bih, kada bi postojao, pravo malo bogatstvo.
#najgoriposlodavacikad
Arbeit macht frei. Ova se parola ne može ponositi povijesnim okolnostima u kojima je nastala, ali arbeit, arbeit, arbeit, arbeit, arbeit jedini je ključ uspjeha (čitaj preživljavanja). Što znači arbeit u uvjetima porodiljnog koji zapravo i nije porodiljni? Apsolutnu, dosljednu i štrebersku produktivnost. Mozak je prisiljen ponašati se kao najokorjeliji kapitalist prema samome sebi, izrabljivati se do krajnjih granica, siliti se na prekovremeni rad i kažnjavati se ako predahne tako što dopusti da misli malo odlutaju ili da ne daju svoj maksimum. Švrljanje mislima je nepriuštiv vremenski luksuz zbog kojeg mogu dobiti otkaz (autootkaz, nešto kao autogol).
#odmahilisad
Sve što možeš napraviti danas, napravi jučer. Remake poznate izreke nepoznatog izvođača u izvedbi samozaposlene mame. Odgađanje je opasno. Toliko opasno da bi trebalo imati posebnu naljepnicu upozorenja. Sve odgođene stvari vrlo brzo će se urotiti i spojiti u veliku grudu koja će se poput lavine strovaliti na leđa, bolna od nošenja bebe.
Što društvo može učiniti?
Za početak, prestati biti licemjerno. Ako je uloga majke u našem društvu zbilja toliko cijenjena, ajmo im omogućiti da tu ulogu u svijetu rada ne trebaju skrivati. Općeprihvaćeno je mišljenje da će žena koja je ujedno i majka biti manje produktivan radnik samo zato što ima djecu. Zanimljivo, muškarcima je bračni status, kao i potomstvo, prednost pri zapošljavanju jer svjedoči o ozbiljnosti.
Što bi, dakle, iz moje perspektive, moglo pozitivno utjecati na rad samozaposlenih roditelja? Promjena stava na društvenoj razini, a koji se odnosi na to da su posao i obitelj dvije potpuno odvojene i nespojive sfere. Zašto veće ispreplitanje ovih dvaju područja ne bi bilo moguće? I zašto ono ne bi bilo dobro? Pa najbolji biznisi su najčešće obiteljski biznisi. Meni bi pomoglo kada bi mogla sina povesti na sastanak. Kada bi to bilo normalno. On je najsretniji dok je sa mnom i voljela bih kada se ne bih trebala, pa makar i nakratko, od njega odvajati, barem još neko vrijeme. Uostalom, opće je prihvaćeni društveni konsenzus da je djetetu najbolje s majkom. Majkom s velik M.
Osobe s oštećenim vidom kreću se uz pomoć pasa vodiča, i svima nam je normalno da taj pas ulazi u institucije, prijevozna sredtsva itd. Zašto ne bi bilo normalno i da majke koje vode vlastiti posao taj posao rade sa svojm djecom? Poznat je slučaj talijanske zastupnice u Europskom parlamentu koja je dojila za vrijeme zasjedanja. Čini se da je takva ekstravaganicija samo bajkovit teorijski primjer nad kojim bi se većina u praksi zgražala. Zašto? Čini mi se nepravednim to što ne mogu raditi u mjeri kojoj želim zato što imam malo dijete, kao da me društvo zbog toga kažnjava. Društvo koje toliko slavi majčinstvo i jadikuje nad demografskom krizom.
U periodu dok imaju male bebe, samozaposlene majke moraju biti oboje – i mame i radnice, vremena za pauzu nema, a majčinstvo ne želimo staviti na drugo mjesto. Društvo koje omogućuje majkama koje vode vlastiti posao da rade i da istovremeno budu sa svojom djecom, to je društvo koje cijeni majčinstvo, ostalo su floskule. Bolja sam i zadovoljnija mama ako radim, i ne želim birati ili-ili, već i-i. I majčinstvo i rad.
