Disleksija nije bolest

Često ih karakteriziraju kao lijene, neodgovorne, i to od najmanjih nogu, pa čak i neprilagođene samo zato što ne žele sudjelovati u aktivnostima koje su predviđene za sve ostale. U dječjoj dobi takve se situacije očituju u odbijanju crtanja zadanih formi ili ispunjavanja bojanki, a u školskoj poteškoćama u čitanju i pisanju te sricanju riječi. Posebno je vidljivo u situacijama kada dijete treba naglas pred razredom pročitati riječ ili riječcu, rastaviti je na slogove...

I kod odraslih očituju se ove poteškoće, a riječ je o ljudima koji će malo kada uzeti knjigu u ruku, ne zato što ne žele čitati ili ih ne zanima sadržaj nego zbog toga što je čitanje za njih prava noćna mora.

Riječ je o disleksičarima, ljudima kojima su slova bauk i zbog kojih vrlo često imaju problema u svakodnevnom životu. Često ih tituliraju pogrdnim nazivima, rugaju im se, stigmatiziraju ih, proglašavaju lijenčinama i nepismenima...

Disleksija nije bolest, ona nije ni poremećaj, a disleksičari nisu invalidi, bolesni ljudi ni osobe s posebnim potrebama. Štoviše, disleksičari pokazuju znatno više rezultate u procjeni inteligencije, kreativni su i znatiželjni. Razlikuju se u odnosu na ostale jer im mozak informacije “čita” na nešto drukčiji način. 10 posto djece ima simptome disleksije u blažem ili težem obliku. Pravo vrijeme za dijagnostiku je između 3 i 5 godina starosti.

Pojam disleksije definiran je grčkim riječima “dys” (loš) i “lexsis” (jezik, riječ), a Orton Dyslexia Society i Međunarodno društvo za disleksiju definiraju je kao jednu od teškoća u učenju.

"Moj sin nikada nije volio crtati, nisu mu bile drage ni bojanke, a odbijao je i sve pokušaje da ga naučimo oblikovati bilo kakve znakove ili slova. Pravi je problem nastao tek kada je krenuo u školu. Iako nije imao problema s ponašanjem, zaostajao je u svladavanju gradiva za vršnjacima, od kojih su neki bili potkovani u pisanju, što je u njemu budilo nezadovoljstvo i frustraciju", ispričala nam je majka dječaka, danas tinejdžera kojem je poprilično kasno dijagnosticirana disleksija.

Inteligentni i neshvaćeni

Dječak je, pokazalo se na testiranju i dijagnostici, bio natprosječno inteligentan, no njegov uspjeh u školi bio je u velikom nesrazmjeru sa sposobnostima.

"Prilično smo kasno prepoznali probleme. Da smo na vrijeme posumnjali i prepoznali disleksiju, imao bi individualizirani pristup u nastavi, gradivo bi svladavao s manje stresa i s boljim rezultatima. Sve bi to smanjilo frustracije u učenju, utjecalo bi na njegovo samopouzdanje, više bi vremena proveo uživajući u djetinjstvu nego za knjigom mučeći sebe i nas", ističe majka.

Potvrđeno je, pojašnjavaju u Hrvatskom društvu za disleksiju, da je disleksija uglavnom konstitucionalno uvjetovana, a sa sve većom sigurnošću možemo tvrditi da može biti genetski uvjetovana. Zna se dogoditi da bude stečena tijekom života kao posljedica fizičke traume u određenim područjima mozga.

Utjecaj trudnoće i poroda na razvoj disleksije

Vrlo je važno napomenuti, a to je manje poznato, da tijek trudnoće ima veze s razvojem disleksije kod djeteta pa i sam tijek poroda te prve ocjene stanja djeteta, niži Apgar test, mogu biti povezane s pojavnošću disleksije. Takvi se anamnestički podaci ipak ne mogu uzimati kao kriterij rizika nastanka disleksije.

No, vrlo je važno, a to Društvo za disleksiju neprekidno ističe, utjecati na to da se promijeni uobičajeno mišljenje i odbaci zabluda prema kojoj osoba mora prvo biti neuspješna da bismo je prepoznali kao osobu s disleksijom. Vrlo je poželjno da se disleksija uoči što prije i da se brzo reagira, od logopeda do roditelja i škole, kako bismo pomogli djetetu. Odlaganje ili kašnjenje otežava uklanjanje problema i stvara sve veći zaostatak u svladavanju školskoga gradiva. Dijete postaje malodušno i umorno, roditelji i škola ne razumiju njegov problem te ga dodatno psihički opterećuju.

Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene, strahovi sve veći, odnos s okolinom postaje lošiji i sve teže mu je pomoći. Simptome disleksije uočit će logopedi ili ponekad odgajatelji u vrtiću, ali u mnogim vrtićima dijete se neće nikada susresti s logopedom, a odgajatelji najčešće nisu u stanju prepoznati simptome. Većina učitelja, nažalost, ne prepoznaje simptome disleksije i disgrafije.

 Potreban timski pristup

Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa iz 2002. godine, u 805 hrvatskih osnovnih škola bilo je zaposleno tek sedamdeset logopeda. Jedan stručnjak tako prosječno mora zadovoljiti potrebe više od deset osnovnih škola, pa je prije za očekivati da će učitelji upozoriti na loš uspjeh, nerad i nepisanje zadaća nego li na probleme koji bi ukazivali na disleksiju. Kad se posumnja na disleksiju, treba se što prije javiti stručnjaku, potražiti logopeda.

Ima li dijete doista disleksiju, ustanovit će se timski – logoped će ispitati sposobnosti govora, čitanja i pisanja, psiholog će ispitati inteligenciju, pažnju, pamćenje, percepciju, osobnost... Dijete se može uputiti i neurologu i otorinolaringologu da bi se isključila eventualna bolest središnjeg živčanog sustava, nagluhost i slično. Ovisno o vrsti i težini poremećaja, logoped obavlja vježbe kojima je svrha ispraviti teškoće u čitanju pisanju i razumijevanju te savjetuje učitelje i roditelje kako postupati s djetetom, pomoći mu i vježbati s njim. Disleksija je teškoća koje se ne treba sramiti.