Mokra šilterica na glavi. Svemirsko anti UV odijelce dugih rukava priljepljeno na malo tjelešce. Na nogicama šlapice za more. Ispod odijelca vjerojatno tone zaštitne kreme faktora 50+ za svaki slučaj. Da ne bi koja zraka sunca doprijela do gole kože!
Sjedim na plaži i gledam more. Valovi se ljuljuškaju, cvrčci cvrče, sunce prži, a ja se čudom čudim. Čemu se čudim, pitat ćete se? Ljepotama prirode i duševnom miru koji sam nenadano osjetila nakon dva dana godišnjeg? Svojim prekrasnim kćerima koje hrabro i neustrašivo gacaju u more ne osvrćući se za mamom? Na žalost, ne samo tome.
Ekspedicija plaža
Situacija je ovakva. Kada krećem na plažu postoje dvije opcije, jedna malo duža koja me dovodi do mirne stjenovite plaže malo van grada, i druga kraća kojom se spuštam na gradsku plažu punu klinčadije i inih roditelja. Danas sam odabrala ovu kraću.
I ne, nemam ništa protiv gužve, djece i roditelja. Pa i ja sam pripadnik istog plemena. Čak mi se čini zgodno tu i tamo upoznati nekog na plaži, popričati. Lucija se ionako uvijek sama snađe, vrlo brzo se sprijatelji s vršnjacima što mi je također super. Eva još nije u fazi turbo socijalizacije, ali i njoj je u društvu ljepše.
Obično mi je fokus usmjeren na njih dvije tako da se, uz povremena upoznavanja s drugom djecom i roditeljima, niti ne uspijem čuditi ičemu osim svojoj djeci. Ali jutros je bio poseban dan. Plaža krcata do kraja. I pod dojmom nedavnih razgovora raznih dragih mi ljudi o suncu, kremama i dječjim oufitovima na plaži, u oko mi upadne jedan klinjo u full opremi. Mokra šilterica na glavi. Svemirsko anti UV odijelce dugih rukava priljepljeno na malo tjelešce. Na nogicama šlapice za more. Ispod odijelca vjerojatno tone zaštitne kreme faktora 50+ za svaki slučaj. Da ne bi koja zraka sunca doprijela do gole kože! OK, slažem se da je ovo ekstreman primjerak, ali nije on jedini. Gledam okolo i što sve ne vidim i ne čujem.
"Dolazi ovamo! Nemoj na sunce! Ne skidaj kapu! Ne gazi po stijenama! Ne špricaj! Ne idi duboko! Sjedni u hlad! Obuci majicu! Ne skidaj šlape! Poskliznut ćeš se! Past ćeš! Moraš smočiti kosu. Ne smiješ smočiti kosu. Moraš se okupati. Ne smiješ se okupati sad. Izlazi van. Hladno ti je. Vruće ti je."
Da ne pričam o tome da djevojčice od 2+ godine već pod normalno imaju gornji dio kupaćeg kostima, ako već ne nose jednodijelni!
I sad. Kako uopće ta mala stvorenja ikada mogu naučiti uživati u svemu što vezujemo uz more, sunce i kupanje na ovaj način? Sa toliko zabrana, sputavanja, oblačenja, mazanja i pravila. Slažem se s time da se treba zaštititi i da je naša odgovornost da se pobrinemo za našu djecu, ali gdje je tu granica između stvarne brige i pretjerivanja? Između zabrane jer je nešto doista opasno i zabrane jer nam se jednostavno ne da nadgledati i najlakše je zabraniti? Između dovoljno dobre zaštite od sunca, koja ostavlja i nešto gole kože za kupanje i manijakalnog straha od sunca (koji, bytheway, prenosimo i vlastitoj djeci).
Kupanje bi, na kraju krajeva, prvenstveno trebalo biti užitak. Pa zar nije to jedan od glavnih razloga zašto idemo s djecom na plažu?
Sloboda uživanja
Za mene je guštanje u moru jedna vrsta slobode. Sunce i povjetarac na goloj koži. Špricanje. Skakanje po stijenama. Bacanje po valovima. Toliko vremena tokom godine provedemo zategnuti u odjeću i obuću da jedva čekam plažu da bacim sve to sa sebe i da se bacim u more.
Isto tako je i djeci. Vjerujem da im nema ništa ljepšeg od skidanja pelene i namakanja male guze u moru. Od špricanja, bacanja kamenčića, trčanja po stijenama, izranjanja ježeva, lovljenja rakova, kupanja dok im usne ne poplave. Naročito ako ih nakon toga čeka suhi ručnik i topli zagrljaj. I veeelika šnita kruha!
Na drugi način
Da, slažem se, puno takvih aktivnosti su potencijalno opasne. Ali postoje i drugi načini na koje se možemo pobrinuti za klince. Umjesto da zabranjujemo, možemo im se pridružiti. Sudjelovati s njima i tako biti blizu njih. Što je najbolje od svega, moglo bi nam se i svidjeti. Jer djeca (još) nisu izgubila impuls za istraživanjem života i moglo bi nam se dogoditi da nas zaraze. I da uhvatimo sami sebe kako skačemo sa stijena u more radeći najgluplju moguću facu i urlamo Tarzanov bojni poklič. I uživamo u tome!
Umjesto da uvijek budemo kruti, ponekad bi mogli i zaboraviti na pravila. I što ako svom djetetu dopustimo da se sjuri na plažu i baci u more u podne iako smo ga baš danas zaboravili namazati tri puta? Zar će se doista dogoditi nešto strašno? I da li je taj naš strah koji imamo u glavi doista bitniji od pogleda na naše dijete, koje se s užitkom, ko prase, bacilo u valove? A onda bi mogli otići još korak dalje i probati i sami isto to...
Javite mi kako vam se svidjelo!
