Dok je cijela zemlja potresena tragedijom u Kninu, prenosimo dijelove legendarnog teksta Genea Weingartena "Fatalna distrakcija", koji je 2010. objavljen u Washington Postu.
Optuženik čijem je suđenju nazočio The Washington Post bio je golem čovjek, preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonjaču koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiteljima sjedila je njegova supruga, izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice.
Medicinska sestra neutješna na svjedočenju
Kad je bolnička medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-natrag, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci. Uopće nije mogao progovoriti, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakvo sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to osjetiti, a zatim i umrijeti.
Optužen je za ubojstvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Miles Harrison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta - zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobitel - kad je zaboravio ostaviti sina Chasea u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za autosjedalicu gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred srpanjske vrućine.
Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva pogreška, ali je li to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudac. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u stražnjem dijelu sudnice sjedile su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetitelje, one nisu bile rođakinje ili suradnice ili bliske prijateljice optuženog.
U SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje
Kad je suđenje završilo, Lyn Balfour i Mary Parks otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele biti tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično - troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću povijest. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv, moderan način.
"Smrt od hipertermije" službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, priče su često iste....Inače pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno - zaboravi dijete u autu. To se u Sjedinjenim Američkim Državama događa 15 do 25 puta godišnje, od proljeća, kroz ljeto do rane jeseni.
Prije dva desetljeća to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih, stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji zračni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječja sjedala pomaknu na stražnji dio automobila, a zatim zbog još bolje sigurnosti da dječja sjedalica bude okrenuta prema stražnjem dijelu. Malo tko je predvidio tragične posljedice smanjene vidljivosti djeteta... Pa tko im može zamjeriti? Kakva to osoba zaboravlja bebu?
Može se dogoditi svakome, baš svakome
Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih dobnih skupina. Majke će to učiniti jednako vjerojatno kao i očevi. To se događa kronično odsutnim i fanatično organiziranim, fakultetski obrazovanim i marginalno pismenim.
U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom duhovniku. Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pizza majstoru. Dogodilo se to pedijatru. To se dogodilo raketnom znanstveniku.
Svaka priča šokantna je i potresna na svoj način
Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis. Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća - pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivnje daleko veću od bilo koje što je sudac ili porota mogu izreći - i ne podižu nikakve optužbe.
U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehaj bio toliko velik, a ozljeda toliko teška da se to mora nazvati teškim kaznenim djelom i mora se striktno provoditi.
Bezbroj pitanja….
"Ne, to nije najbolja riječ. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar", kaže Mark Warschauer, međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju, profesor na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu. Warschauer je Fulbrightov stipendist, specijaliziran za upotrebu prijenosnih računala za opismenjavanje djece.
U ljeto 2003. vratio se u svoj ured s ručka i zatekao gomilu oko automobila na parkiralištu. Policija je razbila prozor. Tek kad se približio, Warschauer je shvatio da je to njegov automobil. Tada je shvatio da je tog jutra zaboravio odvesti svog 10-mjesečnog sina Mikeyja u vrtić. Mikey je bio mrtav. Warschauer nije optužen za zločin, ali mjesecima nakon toga razmišljao je o samoubojstvu. Postupno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i krivnja. "Nedostaje nam izraz za ovo", kaže Warschauer te dodaje kako trebamo razumjeti zašto se to događa ljudima kojima se događa.
Pamćenje je stroj koji nije savršen
David Diamond, profesor molekularne psihologije sa sveučilišta u Južnoj Floridi pokušao je objasniti zašto se to događa ljudima. "Sjećanje je stroj i nije besprijekorno. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na staničnoj razini naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobitel, potencijalno ste sposobni zaboraviti svoje dijete", objasnio je Diamond koji je u svom istraživanju proučavao povezanost emocija, stresa i pamćenja.
Otkrio je da pod nekim okolnostima najsofisticiraniji dio našeg centra za obradu misli može biti talac konkurentskog memorijskog sustava, primitivnog dijela mozga koji je - dizajnom starim poput dinosaura - nepažljiv, neanalitički, glupav.
Diamond je stručnjak za pamćenje s lošim sjećanjem. Nedavno je, tijekom vožnje do shopping centra, shvatio da njegova unučica spava u stražnjem dijelu automobila. Sjetio se samo zato što je njegova supruga, koja se vozila pored njega, spomenula bebu. Znao je što se moglo dogoditi da je bio sam s djetetom.
Ljudski je mozak naizgled veličanstven, ali zapravo se radi o uređaju u kojem novije i sofisticiranije strukture sjede iznad prototipa mozga koji još uvijek koriste niže vrste, govori Diamond. Na vrhu uređaja nalaze se najpametniji i najpokretljiviji dijelovi, prefrontalni korteks koji razmišlja i analizira te hipokampus koji stvara i zadržava naša neposredna sjećanja. Na dnu se nalaze bazalni gangliji, gotovo identični mozgu guštera, koji kontroliraju dobrovoljne, ali jedva svjesne akcije.
Diamond kaže da u situacijama u kojima su potrebne poznate, rutinske motoričke vještine, čovjek pretvori bazalne ganglije u neku vrstu pomoćnog autopilota. Kad prefrontalni korteks i hipokampus planiraju naš put do posla, iznimno su efikasni u upravljanju automobilom. Zato ćete ponekad voziti od točke A do točke B bez jasnog sjećanja na put kojim ste prošli, skretanja koje ste napravili ili pejzaža koji ste vidjeli.
Je li bio brižan roditelj potpuno je nevažno!
Kada je u eksperimentalnom istraživanju, izlažući štakore prisutnosti mačaka, a zatim bilježeći elektrokemijske promjene u mozgu glodavaca, Diamond je otkrio da stres, bilo iznenadan, bilo kroničan, može oslabiti moždane centre s višim funkcioniranjem, čineći ih osjetljivijima na maltretiranje bazalnih ganglija. Vidio je da se ista takva stvar događa u slučajevima koje je pratio, uključujući smrt djece u automobilima.
Koliko je netko bio brižan roditelj prije ovog događaja, posve je nevažno. “Riječ je o stresu, emocijama, nedostatku sna ili nekoj promjeni u rutini. Ili kombinaciji svega toga. U toj situaciji bazalni gangliji pokušavaju činiti ono čemu služe, a svjesni je um previše oslabljen da im se odupre. Ono što se događa je da se memorijski krugovi u ranjivom hipokampusu doslovno brišu i ponovno ispisuju, kao kod računalnog programa. Ako se memorijski sklop ne pokrene ponovno, primjerice ako dijete zaplače ili ako žena spomene da je dijete straga, to može u potpunosti nestati", zaključuje Diamond za The Washington post.
