Obasipanje djeteta pohvalama može prouzročiti više štete nego koristi, tvrde istraživanja
Nedavno sam sa svojim mališanom bila na igralištu i u jednom trenutku sam čula roditelja kako obasipa svoje dijete pohvalama za crtež kredom. Očekivala sam da ću na tlu vidjeti interpretaciju Zvjezdane noći na temelju maminih oduševljenih kritika, ali nažalost, nakon pogleda u pod vidjela sam da je dijete jednostavno povuklo crtu kredom na tlu. I naravno, možda sam potisnula okretanje očima, ali iskreno, tko sam ja da sudim? Malo ranije danas sam s oduševljenjem čestitala svom djetetu što je pojelo jedan (da, jedan) grašak.
Da budem iskrena, vjerojatno i ja izgovaram riječi "dobar posao!" četiri, pet, ili znate, deset puta dnevno. Ponekad to iskreno i mislim ("dobro, obukao si jaknu!"), a ponekad mi jednostavno automatski izađe iz usta (kao primjerice tijekom današnjeg ručka). Ali ovo je prilično bezopasna stvar, zar ne? Koristim ove riječi samo kako bi se moje dijete osjećalo ohrabreno, voljeno i cijenjeno. No, kako se ispostavilo, ovakve pohvale mogu donijeti više štete nego koristi.
Pretjerane pohvale mogu uzrokovati više štete nego koristi
Jedan od najčešće citiranih protivnika ove šokantne reakcije je autor i predavač Alfie Kohn, koji iznosi pet vrlo uvjerljivih razloga zašto bi roditelji trebali prestati govoriti 'dobar posao' ili "bravo, super si to napravio". Iako je cijeli njegov članak vrijedan čitanja, glavni je zaključak sljedeće: Ova vrsta pohvale zapravo ne povećava djetetovo samopoštovanje, već ga čini ovisnijim o odobravanju drugih.
Drugim riječima, hvaleći svog sina što je pojeo grašak/obukao jaknu/sišao niz tobogan, tištim njegovu unutarnju motivaciju. Neće htjeti obući jaknu jer je ponosan što zna kako ju obući ili zato što je to ispravno – umjesto toga, učinit će to jer traži moju pohvalu. Izgovaranje rečenica poput 'dobar posao' također govori djeci kako da se osjećaju umjesto da im dopustiš da sami odlučuju kako će se osjećati. U konačnici to uzrokuje da djeca izgube interes za ono što rade.
Postoji mnogo istraživanja koja podupiru ovu školu mišljenja. Jedna studija Mary Budd Rowe, istraživačice sa Sveučilišta Florida, otkrila je da su studenti koje su njihovi učitelji neprestano hvalili bili oprezniji u svojim odgovorima. Istraživanje je također pokazalo da je bilo manje vjerojatno da će ustrajati s teškim zadacima ili dijeliti svoje ideje s drugim učenicima. I u drugoj studiji Sveučilišta Columbia, istraživači su otkrili da su djeca koja su hvaljena zbog svoje inteligencije (a ne zbog truda i rezultata), postala pretjerano usredotočena na rezultate.
Nakon neuspjeha, ta su djeca manje uživala u budućim zadacima i zapravo su se lošije ponašala. S druge strane, djeca koja su pohvaljena za svoj trud pokazala su veći interes za učenje te su više uživala u narednim aktivnostima i sveukupno su postizala bolje rezultate.
U redu, sada znam da moram umanjiti direktne pohvale. Evo samo nekoliko ideja što reći/učiniti umjesto pribjegavanja rečenici 'Bravo, super si to napravio/la'.
Budi precizna
“Stvarnost je da djeci ne treba govoriti ‘dobro!’ kad su nešto dobro napravili; to je samo po sebi razumljivo”, piše psiholog Jim Taylor, dr. sc. “Treba im reći zašto su dobro to napravili kako bi mogli ponoviti to ponašanje u budućnosti” Primjerice: 'Izabrao si svoj plavi džemper iz ladice i sam si ga zakopčao!' Usredotoči se na proces, a ne na rezultat. Dakle, komentiraj trud, a ne rezultat. Umjesto 'sjajno da si dobio/la 100 posto na testu!', pokušaj reći: 'sigurno si se toliko trudio/la da dobiješ taj rezultat na testu!'
Izbjegavaj hvaliti djecu za stvari koje ne mogu kontrolirati.
To uključuje stvari poput inteligencije, fizičke privlačnosti i atletskih sposobnosti. Umjesto toga, hvali svoju djecu za stvari koje mogu kontrolirati, kao što su trud, velikodušnost i stav. Jer tvoje dijete je možda sada najbolje u svom razredu iz matematike, ali sljedeće godine možda neće biti, a za njegovo buduće samopouzdanje važno je znati da ga cijenite čak i kada ne “pobjeđuje”.
Reci što vidiš
„Jednostavna izjava bez evaluacije („Sam si obukao cipele“ ili čak samo „Uspio si“) govori djetetu da si primijetila“, piše Kohn. “To mu također omogućuje da bude ponosan na ono što je učinio.” U nekim situacijama možda ćeš morati elaborirati svoje izjave.
Postavljaj pitanja
“Dopusti svojoj djeci da sama odluče što misle o svojim postignućima, omogući im da sami sebe nagrade za vlastita dobra djela i potakni ih da internaliziraju ono što su primijetili o vlastitim postignućima”, piše Taylor. Dakle, recimo da ti tvoje dijete pokazuje Lego konstrukciju. Mogla bi ga upitati: ‘što je bilo najteže izgraditi?’ ili ‘zašto si odabrao te cigle?’ Također, nemoj zaboraviti pohvaliti dijete. Sljedeći put kada tvoje dijete pospremi svoje igračke bez pitanja ili postavi stol, odgovori s 'hvala!, a uvijek možeš dodati 'cijenim to' i pokazati djetetu svoju zahvalnost.
