Naučeni smo dosadu povezivati s nečim nepoželjnim i lošim. Rame uz rame s dosadom povezujemo tugu, neraspoloženost i usamljenost. Sama riječ 'dosada' odmah nas podsjeća na inerciju i pasivnost. Međutim, zapitajmo se što dosada zapravo može postati i kako se može pretvoriti u riječ s pozitivnim predznakom.
Pročešljala sam svoja sjećanja iz djetinjstva i prisjetila se što se sa mnom događalo u trenutcima dosade. Sjećam se jednog ljetnog popodneva kada sam u trenutku dosade naslikala crvenu paukovu mrežu koju sam ukrasila, odnosno poprskala crnim kapljicama tempere. Obojila sam paukovu mrežu i pola dvorišta te sam danima bila uzbuđena zbog te slike. U mojoj glavi to je bilo pravo remek djelo. U ovom slučaju, dosada se pretvorila u kreativnost.
Prisjećam se i jednog kišnog dana kada sam u trenutcima dosade mami za rođendan izradila ogrlicu od tada popularne fimo mase. Nije bila izložbeni primjerak, ali je bila plod mojih ruku i truda te sam na nju bila silno ponosna. Ovdje se dosada pretvorila u izvrsnu vježbu fine motorike. Sjećam se i kako smo mi djeca iz ulice, sjedeći na zidiću ispred trgovine, brojali koliko je auta prošlo i koje su boje. Dosada se pretvorila u baratanje pojmom količine i usvajanje boja. Pravili smo i parfeme od latica cvijeća koje smo 'pakirali' u staklene epruvete da izgledaju kao pravi. Dosada se pretvorila u izmišljanje igara i dijeljenje interesa s drugom djecom.
Zavirivši u ovaj dječji svijet otkrila sam da je dosada kod mene i mojih vršnjaka često izazivala nešto pozitivno, nešto što je pokretalo i otvaralo prozore u svijet mašte i kreativnosti. Rezultat dosade često je postajalo nešto što nas je činilo sretnima i otkrivalo nam novu dimenziju nas samih.
Nesvjesni smo da se u trenutku dosade istovremeno nalazimo i u trenutku kada imamo svo vrijeme ovog svijeta za raditi isključivo ono što želimo i što nas zanima. Taj trenutak dosade samo je jedan nestrukturirani dio našeg slobodnog vremena kojeg u tom trenutku možemo obojati radnjama koje će nas istinski ispuniti i usrećiti. Trenutak u našem životu koji nije unaprijed isplaniran u minutu i koji je zbog toga još dragocjeniji.
Dosadu možemo pretvoriti u predstavu čiji ćemo režiser, scenarist i producent biti upravo mi sami. Ona nam može otkriti koji su naši stvarni interesi, pronalazimo li se više u nekim sportskim aktivnostima, volimo li više čitanje, pisanje pjesama, uređivanje prostora, organiziranje igračaka… Dosada nam može odgovoriti na pitanja koja još nismo stigli ni postaviti sami sebi. Upravo iz tog razloga dobro je dopustiti da nam i kao djeci i kao odraslima ponekad bude dosadno i ne ustručavati se to reći na glas.
Dosada nije isto što i besposličarenje. Kada dosadu pretvorimo u nešto, primjerice kada je upotrijebimo kao vrijeme za odmor, ona je i tada iskorištena za ono što nam je u tom trenutku najpotrebnije. Imati prostor za sebe i svoje aktivnosti jednako je važno u dječjoj dobi kao i u odrasloj. Imati prostora za stvaranje nečega od ničega igra je koja se u nijednoj trgovini ne može kupiti, a od koje će nam zaigrati srce i eksplodirati mašta ma koliko godina imali.
