Samo dan nakon što dan ispunimo šalama i smijehom, stiže dan koji mnogima neće izmamiti osmijeh na lice. Dan koji mnoge samo podsjeti kako je nekima puno teže kročiti kroz ovaj život i u njemu uživati. A ne bi trebalo biti tako. Petra Božić, mama djevojčice s autizmom, živi za dan kad će njena Emma moći s njom podijeliti što osjeća, što želi…
Autizam je u naš život došao kao nepozvan gost i trebalo je vremena da shvatimo da on neće otići nikamo. Mislim da ne postoji ništa strašnije od suživota sa nepoznanicom koja ti tjera strah u kosti. Svaki početak je težak, svakom je njegov početak najteži, pa je tako bio i nama.
Prošla sam cijeli jedan spektar emocija. Od predbacivanja samoj sebi, ljutnje, bijesa, očaja, bespomoćnosti i tuge. No naučila sam prihvatiti ono što nisam razumjela, te se trudim iz dana u dan razumjeti djevojčicu koja ne razumije nas i svijet oko sebe. Ipak, još uvijek nisam naučila prihvatiti da taj svijet često ne razumije i nekad osuđuje nju. Nju koja svoje stanje nije birala. Nju koja traži svoje mjesto pod suncem i pokušava se uklopiti u svijet u kojem se ističe jer je posve drugačija. Emma je neverbalna, ali ima toliko toga za reći. Ja živim za taj dan kada će ona moći verbalizirati svoje misli, emocije i želje, te ih podijeliti sa mnom.
No Emma je našla jedno mjesto u kojem se osjeća sigurno i zaštićeno. Mjesto koje joj je postalo drugi dom. Mjesto gdje može biti svoja, gdje je prihvaćena i voljena. Među svojim vrtićkim jaglacima ona je pažena i mažena. Ona napreduje, usvaja obrasce ponašanja druge djece i, najvažnije od svega, ona je sretna.
A tako je malo potrebno da djeca iz spektra autizma budu sretna. Integracija, socijalizacija, prihvaćanje, podrška, inkluzija i – ljubav. Žalosti me kad čujem da je Emmina priča iznimka, a ne pravilo.
Ovaj je sustav često nebrižan, aljkav i surov. Ne mari za našu djecu i za borbe nas kao roditelja koji samo želimo stvoriti uvjete u kojima će naša djeca ostvariti svoj puni potencijal. A vjerujte mi da oni vrijede i da su puni talenata koji čuče u njima, čekaju da ih se otkrije.
Kada vidite dijete koje se neobično ponaša i roditelja koji se bori, pružite ruku, budite podrška, budite prijatelj. Ne-empatija i osuda društva uistinu ne bi trebali biti dodatni teret već dovoljno opterećenim obiteljima koje svoj put nisu birale, ali njime junački kroče. Jer dok je vama Dan autizma 02.04., nama je Dan autizma svaki dan. I ne to nisu plavi baloni, bar ne nama koji s autizmom živimo.
