Pitanje “Što želiš biti kad odrasteš?” može zvučati bezazleno, ali često djecu stavlja pod nepotreban pritisak. Evo zašto je dobro razmisliti o drugačijim pitanjima koja potiču njihovu maštu i samopouzdanje.
„Što želiš biti kad odrasteš?“ Koliko puta smo to pitali djecu? I koliko puta su nas pitali to isto? Astronaut, liječnica, frizer, nogometaš - slatki odgovori koji nas razvesele, ali i pitanja koja, prema mišljenju nekih stručnjaka mogu nositi skrivene pritiske.
Iako na prvi pogled zvuči bezazleno, ovo pitanje možda nije najbolji način da potaknemo djetetovu znatiželju i samopouzdanje.
Zašto bi mogli prestati postavljati to pitanje
Psihologinja Ariel Kornblum s Manhattan Psychology Group objašnjava za TODAY.com da djeca napreduju kad se osjećaju viđeno i prihvaćeno zbog onoga što jesu, ne samo zbog onoga što bi jednog dana mogla postati.
„Pitanje ‘Što želiš biti kad odrasteš?’ odražava odrasle vrijednosti - posao, identitet, uspjeh. No djeci ono često stvara pritisak da se definiraju kroz karijeru, i to puno prije nego su uopće razvila osjećaj tko su“, kaže Kornblum.
Pitanje koje djeci (nesvjesno) šalje poruku: Vrijediš onoliko koliko postižeš
Ovakav način razmišljanja može, kaže Kornblum, prenijeti poruku da je naša vrijednost vezana uz produktivnost i zanimanje što je posebno ograničavajuće za djecu čiji interesi i talenti ne ulaze u „klasične“ okvire. Kompletan fokus na ono što ćeš raditi jednog dana, umjesto tko želiš biti može djeci usmjeriti pažnju s onog što vole, osjećaju ili u čemu uživaju, na ono što se "očekuje".
Što pitati umjesto toga?
U popularnoj seriji na društvenim mrežama Subway Takes, komičar Kareem Rahma i poduzetnica Sinead Bovell razgovarali su upravo o tome. Njihov prijedlog? Prestati djecu gurati u razmišljanja o tržištu rada i umjesto toga pitati:
- Što voliš raditi za zabavu?
- Što te zanima, što te kopka?
- Što zamišljaš, i možeš li to pretvoriti u stvarnost?
- Kako želiš pomoći svijetu?
- Tko želiš biti?
Psihologinja Kornblum potvrđuje da su ovakva pitanja mnogo korisnija jer potiču radoznalost, emocionalnu svjesnost i unutarnju motivaciju. "Time djeci dajemo prostor da rastu u sebe, ne samo u neko buduće zanimanje", objašnjava.
Umjesto da postavljamo pitanje koje možda nesvjesno zatvara dijete u jednu buduću ulogu, možemo igrati igre poput "Bi li radije...?" ili voditi otvorene, maštovite razgovore. Neka dijete sanjari, izmišlja, istražuje tko je i tko bi jednog dana moglo postati, bez žurbe i očekivanja.
Naravno da je u redu ponekad pitati djecu što žele biti kad odrastu, ali još je važnije dati im prostor da istraže tko su, bez pritiska da se definiraju kroz posao. Jer možda je puno važnije da odrastu u sretne, suosjećajne, znatiželjne ljude, a ne samo u doktore, učiteljice ili nogometaše.
