Roditelji često misle da su pogriješili kada dijete postane pretjerano vezano, stalno traži pažnju ili kod kuće pokazuje najveće emocije. No stručnjaci tvrde da upravo takva ponašanja često imaju sasvim suprotno značenje.
Kukanje, stalna pitanja, dramatični ispadi emocija i faze u kojima se dijete ne odvaja od roditelja mogu biti jako iscrpljujući. Mnogi se roditelji tada pitaju rade li nešto pogrešno. No stručnjaci kažu da neka ponašanja koja nas najviše umaraju zapravo često pokazuju da se dijete uz nas osjeća sigurno, povezano i slobodno biti ono što jest.
Roditeljstvo je puno trenutaka zbog kojih se roditelji ponekad osjećaju potpuno iscrpljeno. Dijete cvili cijelim putem do vrtića, postavlja sto pitanja zaredom ili doživi veliki emocionalni slom čim dođe kući iz škole.
I dok se roditelji u takvim trenucima često pitaju jesu li negdje pogriješili, stručnjaci objašnjavaju da upravo takva ponašanja često imaju sasvim suprotno značenje.
Djeca koja pričaju sama sa sobom tijekom igre često se osjećaju sigurno
Mnoga djeca tijekom igre razgovaraju sama sa sobom, izmišljaju imaginarne prijatelje ili vode čitave male razgovore i priče koje odraslima ponekad djeluju neobično.
No stručnjaci kažu da je to potpuno normalno.
Američka pedijatrijska akademija objašnjava da djeca kroz takvu igru razvijaju maštu, socijalne vještine i način na koji razumiju odnose s drugima.
Zapravo, dijete koje se može potpuno opustiti u igri i „izgubiti“ u vlastitom svijetu često se osjeća dovoljno sigurno da bez straha pokaže svoju kreativnost i emocije.
Kukanje je često način na koji djeca traže povezanost
Roditelji će vjerojatno reći da malo što iscrpljuje kao konstantno kukanje.
Ali bihevioralna stručnjakinja Alisha Simpson-Watt objašnjava da djeca vrlo često kroz kukanje zapravo pokušavaju pokazati da im je teško i da trebaju bliskost.
Kada su umorna, frustrirana ili emocionalno preplavljena, roditelji su osobe kojima se prvo obraćaju jer uz njih osjećaju sigurnost.
To, naravno, ne znači da roditelji trebaju uživati u tome dok slušaju cviljenje satima, ali može pomoći znati da dijete takvim ponašanjem često ne pokušava provocirati nego traži povezanost.
Djeca koja postavljaju milijun pitanja osjećaju da ih se sluša
Nekim roditeljima dan ponekad izgleda kao jedno veliko ispitivanje.
„Zašto?“
„Kako?“
„A što bi bilo kad bi...?“
Psiholog Will Leever kaže da su stalna pitanja često znak da dijete vjeruje roditeljima i osjeća da su njegove misli i znatiželja dobrodošli, piše Parents.
Drugim riječima, dijete pita jer ima osjećaj da ga netko sluša.
Stručnjaci dodaju da roditelji ne moraju uvijek imati savršen odgovor na svako pitanje. Ponekad je dovoljno samo pokazati interes i dati djetetu osjećaj da je važno ono što govori.
Najveće emocije djeca često čuvaju baš za roditelje
Mnogi roditelji primjećuju da se djeca u vrtiću ili školi ponašaju sasvim mirno, a onda kod kuće „eksplodiraju“.
Plač, ljutnja, frustracija i ispadi često se događaju upravo kada dijete dođe u svoj siguran prostor. Iako to roditeljima zna biti teško, stručnjaci objašnjavaju da takvo ponašanje često pokazuje koliko dijete vjeruje roditeljima.
Djeca se emocionalno najviše opuste upravo uz osobe uz koje osjećaju najveću sigurnost. To ne znači da su loše odgojena niti da nešto nije u redu, nego da više ne pokušavaju „držati sve pod kontrolom“.
Pretjerana vezanost za roditelje obično je prolazna faza
Faze u kojima dijete ne želi pustiti roditelja ni na minutu mnogima su posebno iscrpljujuće. No stručnjaci ističu da je takva privrženost često znak zdrave povezanosti između roditelja i djeteta.
Dijete koje se osjeća sigurno prirodno želi biti blizu osobe uz koju osjeća zaštitu i mir. S vremenom, kako raste i postaje sigurnije u sebe, ta potreba uglavnom postupno slabi.
Čak i kada vas ispravljaju, djeca pokazuju povjerenje
Ponekad djeca vrlo ozbiljno pokušavaju objasniti roditeljima da nešto rade pogrešno ili da oni znaju bolje.
Iako to može djelovati pomalo naporno, stručnjaci kažu da takvo ponašanje često pokazuje da dijete vjeruje kako će njegovo mišljenje biti saslušano, a ne ismijano ili ignorirano.
Djeca koja se osjećaju sigurno uglavnom nemaju strah izraziti svoje mišljenje i podijeliti ono što znaju.
Kada ponašanje ipak postaje razlog za zabrinutost?
Stručnjaci naglašavaju da postoji razlika između uobičajenih ponašanja kojima djeca traže pažnju, povezanost ili sigurnost i situacija koje mogu upućivati na ozbiljnije poteškoće.
Ako ponašanja postaju sve intenzivnija, uključuju agresiju, samoozljeđivanje ili ozbiljne emocionalne probleme, savjetuju razgovor s pedijatrom ili stručnjakom za mentalno zdravlje djece.
