Dosad smo čitali da je saznala da je trudna, da je imala poplavu u stanu kad su joj rekli da mora mirovati i ne živcirati se, a sad ćemo čitati kako je svojoj obitelji pokušala i uspjela otkriti da je trudna - na poseban način, kao i sve u životu. Kolumnu piše Martina Divić, autorica sadržaja, spisateljica, ljubiteljica putovanja, pravnica i buduća mama
Zagledala sam se u uvećanu fotografiju svoje maternice na kojoj su dvije točkice bile povezane crtom. Bilo je gotovo nestvarno koliki se značaj pridavao minijaturi od koje tada još uvijek nisam mogla zamisliti da se može razviti dijete. Tih nekoliko tjedana skrivanja sretne vijesti stvorili su između njega i mene posebnu vezu koja mi je pružala utočište i činila da ta stvar zaista bude samo naša i da s njom nitko drugi na svijetu nema nikakve veze.
Već prvim dijeljenjem, bili smo zasuti pitanjima koja da živimo na pustom otoku i da smo tamo začeli dijete, nikada jedno drugom ne bismo postavili. No ipak, nismo živjeli na pustom otoku. Živjeli smo u Zagrebu, a dalmatinsko porijeklo razinu miješanja itekako je dizalo na ljestvici uključenosti drugih ljudi. Osobito obitelji. Naviknuta na prirodu takvog života, željela sam to dijeljenje učiniti posebnijim.
Dok sam na poleđinu ultrazvučne slike pisala „čestitam, postat ćeš baka“, „čestitam postat ćeš dide“ i „čestitam, postat ćeš ujko“, razmišljala sam kako sam oduvijek od svega voljela raditi spektakl. Mami sam ušteđevinom od prodaje školjaka kupila prsten i sakrila ga ispod jastuka pa ga tako skoro izgubila, tati sam kad smo se posvađali napisala pjesmu, a Njemu sam za trideseti rođendan poklonila kutiju punu sitnica i svaka je imala poruku zbog čega je darivanje trajalo puno duže nego da sam mu kupila nešto praktično kao što je parfem. Uživala sam u dodavanju vrijednosti događajima koji su mogli proći jednostavnije jer mi je svaki od njih predstavljao priliku za ritual. „S jedne strane će bit slika ultrazvuka, a s druge čestitka. Reć' ću im da je to obiteljski rođendanski poklon, za svakoga po jedna kuverta“, predstavila sam mu uzbuđeno svoj plan i polizala posljednju kuvertu.
10 zabavnih ideja kako njemu reći da si trudna
Nije lako okupiti obitelj
Srpanj u Drveniku je previše užurban i roditelji te zato lako zaborave. O tome sam pisala u svojoj prvoj knjizi, ali to je stvar koju uvijek valja napomenuti u službi konteksta. Trebao je zato proći koji dan da uspijem oca, majku i brata okupiti na istom kauču.
„Znaš tata, ono što san ti spominjala, da bi vam volila dat poklon za rođendan“, govorila sam, a on me jedva pratio. Vani je padao ljetni pljusak zbog kojeg se brinuo da će nas pojedini gosti napustiti.
„Ne mogu sada, moran ić' u restoran“, odgovorio je brzo.
„Je li baš hitno to u restoranu? Tribate mi samo pola sata i idite di god želite. Brat je reka da on može, samo ga triba probudit. Ne znan samo di je mater“, dodala sam pa se osvrnula po kući kao da bi se mogla odnekud pojaviti.
„Lipo dođite doli na ručak pa ćeš nam doli dat“, rekao je gledajući kroz prozor i nastavio: „Vidiš ti ovu kišu, triban ih zvat da sve skupe s terace,“ dodao je, a onda mu je zazvonio mobitel.
Željela sam da se sve doima usputnim kako bi iznenađenje bilo veće, ali sam shvatila da nemam previše izbora.
„Ne. To je petnaest minuta i želim da smo doma, samo da vam dam glupi poklon i slobodni ste“, podigla sam glas, a on je odložio mobitel i rekao:
„Ja ne znan šta je tebi, pa znaš da sada nemamo vrimena.“
„Nemaš petnest minuta za mene?“, pitala sam ga. Nije mi bilo jasno kako može biti toliko teško okupiti tri osobe na kauču u isto vrijeme.
„Ja bi za svoju dicu da' sve na ovome svitu“ objavio je ponosno, a ja sam ga izbezumljeno pogledala.
„Ne triba mi sve na svitu nego petnest minuta“, rekla sam sada već umorno, ali s prijetnjom u glasu. Shvatio je da ova rasprava ne vodi nigdje pa je odlučio ipak ostati doma.
Ni s mamom nije bilo drugačije. Ona je došla objaviti da ide čistiti babine apartmane i da postoji ura do koje mora biti gotova. Zato ne može jutro provesti na kauču. Pitala sam je može li nakon čišćenja doći, ali tada je već imala neku drugu obavezu. Kad sam rekla da mi treba samo petnaest minuta, na što joj je tata mignuo u znak upozorenja, pristala je doći kad završi: u jedanaest.
U jedanaest smo na kauču sjedili On, ja, moj brat koji je zijevao razočarano što nije mogao još spavati, i tata. Mama nije došla. Tata je svojim velikim prstima zumirao kameru na zaslonu mobitela preko koje je pratio stanje u restoranu i svako malo bi nešto na glas ljutito promrmljao. Kiša je rominjala u ritmu kao da nam skače po glavama i odbrojava vrijeme. Mama se pojavila nakon dvadeset minuta.
„Hvala svima što ste se uspili okupit' iako u kući imamo goste...“, rekla sam zajedljivo. „..kako neću tu bit' za vaše rođendane, odlučila sam vam nešto poklonit“, dodala sam sada ipak malo toplije i pružila svakome bijelu kvadratnu kuvertu za koju sam bila uvjerena kako misle da je obiteljska fotografija. Tata je kasnije priznao da je pomislio kako se radi o pozivnici za vjenčanje, kako bi to samo ispalo bez da smo ih uključili u organizaciju.
Želim spremiti taj osjećaj...
Promatrala sam ih kako otvaraju poklone, svi u isto vrijeme. Čekala sam prvu reakciju, a onda je sve počelo istodobno: mama je iščitavala čestitke u glas kao da se morala uvjeriti u istinitost tvrdnje, svaku je čitala pojedinačno kad je prekinulo tatino naglo jecanje koje se pretvorilo u pravo muško plakanje u trajanju od punih deset minuta. Mama je blago zaplakala, grlila je mene i Njega. Brat se smijao dok je prstom upirao u moj ravni trbuh. Sreća koja je ispunila naš dnevni boravak bila je gotovo opipljiva. Kad bi je netko mogao uhvatiti i zatvoriti u staklenu bocu, bila bi to neprocjenjivo vrijedna staklena boca.
Bilo mi je jasno u tom trenutku zašto od takvih događaja radim spektakle. Želim da traju što duže, uroniti u njih, osjetiti ih cijelim bićem i ne zaboraviti. Važno mi je da se iza svakog događaja koji mi je važan stvori dovoljno snažna priča. Ona mora biti vrijedna prepričavanja kako bih je mogla unedogled ponavljati i tako iznova hvatati emociju koja se rijetko javlja, koju ne znam njegovati u svakodnevnom životu i koja se, ako ne obraćam dovoljno pažnju, može rasplinuti između obaveza i stvari koje mi jedu vrijeme.
Spektaklom obilježavam momente koji su mi važni i tjeram njihove sudionike na punu prisutnost. Spektakl je nužan u vremenu u kojem živim i zato ću ga do kraja svog života, uporno njegovati.
Makar to značilo da u to vrijeme, baš nitko iz obitelji, neće biti u restoranu.
