Nalazili smo se u Bolu i jedino što sam željela bilo je ispijati gemišt na nekoj teraci dok promatram pučinu kako se na njoj lijeska mjesečina. Bilo je ugodno biti daleko od misli koje sam ostavila u Zagrebu, a koje često znaju proći čitav taj put i onda me snažno udarati po glavi napominjući kako trebam još ovo ili ono.
Ali taj dan u Bolu baš sam ih nekako uspješno zaobišla i još nisu do mene stigle kad sam navečer žedna tog gemišta shvatila da mi je već trebala stići menstruacija, ali evo, nije. Konobarica me ljubazno čekala dok sam se premišljala trebam li ipak naručiti bezalkoholno piće kako ne bih oštetila nešto što još uvijek možda ni ne postoji, ali ipak bi moglo, i u tom slučaju ne želim da sa mnom (još uvijek) dijeli gemišt. Zato sam rekla: „Meni samo voda“ i duboko uzdahnula zbog velike žrtve koju radim za moguće stvorenje u sebi. „Kupit ću test da sam mirna“, rekla sam mu iako nisam ni sekunde vjerovala da sam zaista trudna, ali čini mi se sada da sam to cijelo vrijeme potajno priželjkivala.
Tu noć, jajnici su mi se stisnuli poput pokvarene jabuke, probudila me bol snažna kao ona menstrualna samo još odvratnija i napornija, kao da nešto s mojim reproduktivnim sustavom duboko nije u redu. Sigurno je od kajtanja, navukla sam upalu, mislila sam dok sam se grčila i tako savijena probdjela noć. Zaspala sam pred zoru, a On me probudio već rano ujutro jer smo se dogovorili napraviti test zajedno, a i bio je nestrpljiv saznati što će sa svime time na kraju biti. Rekla sam mu da ne ulaže puno nade, takva bol ne bi trebala imati nikakve veze s nečim lijepim kao što je stvaranje djeteta. Ustala sam, otišla u kupatilo, pomokrila se po plastičnom štapiću i ostavila ga na pločicama pored vrata. Ništa od toga nisam očekivala i kao da sam unaprijed bila tužna jer sam znala da nema šanse da se za mene tako naglo zalijepi život. Kad je donio štapić, ništa nam nije bilo jasno. Prvo smo mislili da crtice uopće nema, a onda smo je ugledali; bila je prozirna poput moje kože zimi i nisam mogla vjerovati da tako beznačajna crta može svjedočiti nečemu tako značajnom. Nije bilo druge nego guglati pozitivne testove za trudnoću nakon čega je bilo jasno da moja crtica nije puno bljeđa od tuđih.
"Ja vidim crtu"
Tako zbunjena, slikala sam test kako bih ga pokazala farmaceutkinji u Bolu koja mi ga je i prodala, a kasnije sam vidjela da je slika baš lijepa – test držimo zajedno, a u pozadini se vidi Lotina glava. On je sjeo u kafić ispred ljekarne, a ja sam ušla. „Dobar dan, jučer sam kod vas kupila test za trudnoću“, rekla sam suzdržanog glasa, pokušavajući istaknuti da njegovom svrhom nisam osobito zadovoljna. „Nisam sigurna je li ispravan. Ništa se ne vidi“, dodala sam. Pokazala sam fotografiju na mobitelu, a žena me pogledala dignutih obrva. Slegnula je ramenima i rekla: „Ja vidim crtu“. Okrenula sam fotografiju opet prema sebi i nisam joj mogla proturječiti jer sam i ja vidjela crtu, pa sam joj ispričala o užasnim bolovima u kojima sam provela noć, naglašavajući kako mislim da nešto sa mnom nije u redu. „Možda sam se prehladila“, dodala sam malo glasnije, umirujući sama sebe. „Bilo bi dobro da odete kod našeg lokalnog doktora“ rekla je, a ja sam pogledala babu koja je stajala za drugim šalterom promatrajući me, iako je davno dobila svoje tablete i račun, i mogla nas je napustiti. „Može, otišla bih“, rekla sam veseleći se nekome s kim ću ozbiljnije i u miru o svemu tome porazgovarati.
Prvi simptomi trudnoće: Koji su rani znakovi trudnoće?
Doktor nije bio daleko već u istoj kamenoj kući u kojoj se nalazila i ljekarna, trebalo se samo popeti stepenicama na kat. U hodnicima nije bilo nikakve naznake da se tu negdje krije ambulanta pa sam nasumično odabrala vrata i ušla u praznu prostoriju koja je bila čekaonica. Pod je bio prekriven crno-bijelim terazzo pločicama kakve su nekad imale gotovo sve kuće u Dalmaciji, a prozor uokviren drvetom gledao je prema rivi. Nisam ni vidjela sestru iza šaltera kad me pozvala da joj donesem zdravstvenu iskaznicu koju sam ostavila u Zagrebu. „Nema veze, primit će vas doktor svejedno“, rekla je i uputila me kroz vrata.
"To je trudnoća"
Doktor je sjedio ispred računala u prostoriji pretjerano ohlađenoj klimom i pozdravio me bez da je podigao pogled s ekrana. „Dobar dan“, odvratila sam pozdrav i sjela u stolicu pored njega. „Šta si došla?“, pitao me gledajući i dalje u računalo iako nije imao niti jedan moj podatak i ne znam čime se u tom trenutku bavio. Možda je čitao vijesti. „Jutros sam napravila test za trudnoću, nisam sigurna je li pozitivan“, izgovorila sam tiho pa otvorila fotografiju u mobitelu. Iz nekog razloga sam zumirala na crticu kako se ne bi vidjele naše ruke, a ni Lotina glava. „To je trudnoća“, rekao je sigurno i napokon me pogledao. Došlo mi je plakati od načina na koji mi je ta vijest objavljena ili od hladnoće koja je vladala prostorijom. Umjesto plača, rekla sam kako me boli dok hodam, imam grčeve i mislim da se nešto loše događa s mojim reproduktivnim sustavom. On je na to rekao: „Bit će toga još, sad se sve doli širi, rasteže, priprema, mora te bolit.“ Pitala sam ga trebam li se oko toga zabrinuti, a on je ponovio da ne trebam i dodao kako moram izbjegavati ekstremne sportove. Mislio je na kajtanje i bila sam uvjerena kako ga svi koji se time bave posebno živciraju. „Malo me dolje pecka“, izgovorila sam posramljeno, kao da sam na ispovijedi i nabrajam najteže grijehe. „Pecka? Šta ti to znači? Jel te peče dok pišaš ili te svrbi?“ Zastala sam pa odgovorila: „Ne peče, nego svrbi. Možda. Ne znan…“ Bilo mi je teško disati i poželjela sam iskočiti kroz prozor iza njegove proćelave glave. Opet je okrenuo glavu prema ekranu i počeo sporo, ali mahnito tipkati kao da udara po pisaćoj mašini. „Ovin ćeš se mazat“, rekao je dodavši mi recept i to je bilo zadnje. Nije mi ni čestitao. Iako tada nisam znala želim li da mi se na tom neočekivanom događaju uopće čestita jer nisam osjećala da sam išta veliko napravila.
Vratila sam se u ljekarnu po kremu koju mi je pripisao, a tamo je za šalterom sada bila druga farmaceutkinja. Imala je gustu smeđu kosu zavezanu u punđu, bila je zdravo popunjena što je činilo da izgleda lijepo i sjajno. „Kaže doktor da sam trudna“, rekla sam i dodala joj papir na kojem je bila zapisana mast. „ Ooo, čestitam na divnim vijestima“, srčano je rekla pogledavši me duboko kroz oči pa kao da je kroz njih prošla sve do suznih kanala i vidjela koliko se slanih kapi tamo nakupilo. Odlučno je skupila par kapljica i zaplakala. „Oprosti, ovo je jako neprofesionalno“, rekla je smijuljeći se toliko dražesno da sam poželjela cijelom svijetu objaviti kako, evo u meni, raste neko novo stvorenje. „Oprosti, oprosti…“, ponavljala je brišući suze. „Ne, ne, nemojte se ispričavati, sad je i meni lakše“, rekla sam i napokon opustila kapke iz kojih su sad tekle guste suze koje više nisam pokušavala zaustaviti. „To su prekrasne vijesti, trudna je!“ Viknula je kolegici otvorivši vrata iza kojih su me njih dvije odvukle i zagrlile da nas nitko tako rastopljene ne vidi.
Sve tri smo brisale suze iako se nikad u životu nismo srele, ali brzo mi je bilo jasno kako je to poznanstvo utkano negdje među ženski svijet gdje nijedan lokalni doktor nikad neće znati zaviriti.
