Nakon što smo u prošloj, prvoj, kolumni saznali kako je otkrila da je trudna, ovoga puta čitamo priču o situaciji koju ne želi doživjeti niti jedna trudnica - posebno ako od ginekologinje čuje da mora mirovati i ne smije se stresirati... Kolumnu piše Martina Divić, autorica sadržaja, spisateljica, ljubiteljica putovanja, pravnica i buduća mama
Lota je zalajala, a ja sam se skoro prevrnula s kauča kad me probudio udarac glasniji od topa s Griča. Brzo sam ustala prateći zvuk koji je uslijedio, šum koji je podsjećao na brzac rijeke. Krenula sam prema hodniku i otvorila vrata kupaonice, a snažan mlaz vode koji je izbijao iz zida pogodio me u prsa i gotovo bacio na pod. Stan se punio vodom, a ja sam dlanovima pokušavala prekriti rupu izgledajući pritom poprilično glupo, ali u tom trenutku nisam znala pametnije.
Otvorila sam ulazna vrata, a Lota je pobjegla niz stepenice i ostavila me. Brzo sam pozvonila predstavniku stanara koji je živio u stanu odmah do mog. Na vratima se pojavio njegov sin, ali tek nakon pune dvije minute koje su tada prolazile sporije nego ikad prije jer se svakom sekundom stan sve više punio vodom. Kad me ugledao tako pokislu, brzo je uletio unutra i istim načinom, prikrivanjem rupe rukom, pokušao zaustaviti mlaz. Naravno, ni njemu ta metoda nije uspjela. Zajedno smo čekali da se pojavi predstavnik stanara, njegov otac, kako bismo napokon zatvorili ventil.
Nažalost, bilo je već šesnaest sati, a do tada predstavnik stanara stigne popiti koju čašu više pa je njegov dolazak bio vidno usporen. Prvo je i on provirio u kupaonicu, ugledao mlaz, i tek onda se vratio natrag u svoj stan kako bi pronašao kliješta i napokon zatvorio ventil. Voda se već provukla u sve prostorije. Prekrila je hodnik pored kupatila, ali i dnevni boravak i kuhinju. Gledala sam je kako se uvlači iza ormara, prelazi preko kablova, omekšava dno prostirke za jogu i hvata drvenu policu na kojoj je postavljen televizor. Pitala sam se gdje ću živjeti s djetetom nakon ove poplave, hoće li parket narasti do plafona i koliko je stres loš za fetus. Nitko još uvijek nije znao da sam trudna pa svoje misli nisam izgovarala na glas.
„Brzo, moramo izbaciti svu vodu van“, rekao je predstavnik stanara mahnito mašući metlom.
Iz ormara sam izvukla sve plahte, ručnike i deke pa njima prekrivala podove ne bi li upila što više vode. Obojica su se angažirala kao da je stan njihov, silovito su meli vodu i izbacivali je na hodnik. Pitala sam se trude li se toliko zato što sam dobra susjeda ili bi isto učinili za bilo kojeg stanara. Svaki njihov zamah metlom brojala sam kao još jedno dobro djelo.
„Gotovo, dignut će se parket. Gotovo,“, ponovio je predstavnik stanara bez zadrške. „Ma neće, stari, ako dobro osušimo, neće," dobacio je sin utješno me promatrajući.
Nisam imala pojma što će se iduće dogoditi. Poželjela sam zaplakati, ali sam znala da to nikome ne bi pomoglo.
Atrakcija za susjede
Kad smo svu vodu izbacili u hodnik, a ja pobrisala sve površine koje su se dale pobrisati, u stanu se već skupio popriličan broj ljudi.
Tu se našao bivši predstavnik stanara, Halili, porijeklom Albanac i aktivni trkač maratona iako je davno premašio svoju sedamdesetu. Halili me i dalje zove "studentica Divić" bez obzira na to što sam odavno završila fakultet, živi sam na zadnjem katu i prebolio je rak. A možda i dva. Najveseliji je čovjek u zgradi i uvijek me na hodniku ima potrebu zagrliti i pozdraviti. Ponekad ga teško razumijem jer mu je naglasak dominantniji od jezika kojim govori, ali to mi ne smeta da s njim redovno porazgovaram o medaljama koje je osvojio dok se on uvijek usputno obraća i Loti koju već dugo namjerava sa sobom odvesti na trčanje.
U stanu se našao i vlasnik rotvajlera Hansa kojeg redovno viđamo u parku ispred zgrade kako sjedi na drvenoj klupi i puši cigarete. Uvijek sam se pomalo ustručavala pričati s njim jer se doimao suzdržan i kao da ga ne interesira društvo, sve dok se Lota nije ispovraćala pored njegovih nogu, a on mi ispričao kako za Hansa kupuje samo najbolju hranu jer od malena ima problema s crijevima. Brižnost u glasu dok je govorio o psu učinila je da osjetim nelagodu jer sam po njegovim hlačama koje su podsjećale na vojničke i ozbiljnom izrazu lica izvukla potpuno krivu prosudbu o njegovom karakteru. Vlasnik Hansa bio je vodoinstalater i dobar prijatelj predstavnika stanara.
„Ja bih to popravio, ali ne mogu ti izdati račun. Ako se želiš naplatiti iz pričuve, moraš imati račun,“ rekao je nježno. „Sve mi je jasno. Ništa, zvat ću onda firmu kojoj plaćamo pričuvu pa ću preko njih. Hvala puno što ste došli,“ odgovorila sam ljubazno, a on je još nešto rekao, kimnuo glavom i napustio stan.
U stanu se nalazila i susjeda koja već dugo vjeruje da On gađa njezin prozor jajima, i njezin muž. Oni su nesretnim spletom okolnosti živjeli ispod nas što je značilo da im je pokisao strop. „Netko je napunio vodu u kadi i pustio je da curi. Čula sam!“ obratila mi se susjeda. „Ma da, ja sam napunila vodu i pustila da mi poplavi stan. O čemu govorite?“ Suzdržavala sam se da ne poludim, cijelo vrijeme se podsjećajući na dijete u sebi. „Čula sam ja, netko je odvrnuo vodu,“ ponovila je uvjereno iako sam vidjela da joj je nelagodno. Voljela me prije nego je u moj stan doselio On. Na hodniku me često znala zaustaviti i pitati jesam li sretna, sviđala joj se i Lota.
Ali s njim se nikako nije mogla pomiriti i bila je uvjerena da je On taj koji je pokušao njezin prozor pogoditi jajima. Ne može to biti susjeda Violeta koja živi iznad nas jer su one ipak prijateljice, a ne mogu biti ni ja jer sam joj, bez obzira na loš izbor životnog partnera, ipak draga. Tako je kruška pala na njega. Pala je zapravo kapula, kad mu se odlučila osvetiti pokušavajući ga njome pogoditi s prozora, nekoliko jutara za redom dok je izvodio Lotu u šetnju. Odustala je tek kad je On preduhitrio i sakrio se iza zida zbog čega je morala glavom izviriti preko i susresti se s njim oči u oči. Rekao je kako je glavu brže bolje uvukla i kako ga od tada nije više gađala.
"Gospođo draga, nitko nije pustio vodu. Puknuo je ventil u zidu, zar mislite da bih željela sama sebi poplaviti stan?" pitala sam je umornih očiju koje su se slagale s vlažnom kosom koja se cijedila po mojoj majici.
U stanu je bila i Marita, moja prijateljica koja je došla popiti kavu kako bismo pričale o velikoj promjeni koja mi se dogodila u životu.
Kad smo nazvali sve one koje je bilo potrebno nazvati i organizirali popravke koji su se trebali dogoditi tek narednih dana, stan se napokon ispraznio. Marita i ja smo brisale kablove ispijajući kavu, a onda smo spremile moje stvari i preselile me kod nje. Lota nam se pridružila tek kad su svi otišli.
A rekli su mi da moram mirovati
Bilo je to tjedan dana nakon što sam saznala da sam trudna i nakon što sam dobila grčeve zbog kojih sam jedva hodala pa mi je doktorica prepisala strogo mirovanje i Duphaston, „čuvara trudnoće“ ili medicinsku prevenciju spontanog pobačaja. „Moraš se odmarati i opuštati, nikakav stres“, zvonilo mi je u ušima. Svaki put kad bih se sjetila ginekologinjine svijetle kose i nježna glasa kako to izgovara osjećala sam se kao da ću izgorjeti zajedno s djetetom u sebi. „Malo ćemo izaći u grad na Tuđmanac, večeras je neki wine event. Nećeš piti, ali bar ćemo se družiti i opustit ćeš se,“ rekla je Marita pokušavajući mi skrenuti misli sa stana.
Odjenula sam žutu haljinu na cvjetove s dekolteom koji je naglašavao moje nabujale grudi. Marita je pohvalno kimnula glavom i zajedno smo izašle iz stana. Lota je lajala dvadeset punih minuta dok smo mi čekale na hodniku nadajući se da će prestati. Svoju sam majčinsku ulogu započela tako što sam se vratila unutra, izvikala na nju iz petnih žila i zalupila vratima. „Ne laje više,“ rekla je Marita i pogledala me pohvalno. „Ne,“ rekla sam i već mi je bilo žao zbog bijesa koji se izlio na moju najdražu kuju, ali bilo je kasno za popravak. Ipak nisam mogla sakriti olakšanje što je prvi put ostala sama u tišini tuđeg stana.
Baš kad se taksi trebao zaustaviti na Tuđmancu, zazvonio mi je mobitel. Otac me zvao da se hitno vratim u stan, susjedima s donjeg kata prokišnjava strop i nekoliko njih je uvjereno da u mom stanu opet curi voda. Zvao ga je predstavnik stanara. „To je nemoguće, zatvorili su ventil. Na drugom sam kraju grada,“ očajno sam govorila u slušalicu. „Moraš se vratiti, što ako opet teče voda,“ rekao je odrješito kao da kritizira moju nedovoljnu zabrinutost.
Marita je ostala na vinskom partiju, a ja sam se uputila taksijem prema zgradi. Srce mi je ubrzano tuklo, zamišljala sam kako je voda progutala namještaj i omiljene knjige na policama. Vidjela sam kako se uništila moja kutija s uspomenama koju sam čuvala ispod kreveta i plakat Casablance. Mislila sam da mi je u grlu izrastao grm bršljana koliko se stisnulo od straha kad sam okrenula ključem. Ali u stanu nije bilo vode. Bio je isti onakav kakvim sam ga ostavila kad sam otišla.
Strah zbog svega što dolazi
Sjela sam na kauč i počela duboko disati. Taj stan bio je ja i ja sam bila taj stan. Sve u njemu bilo je moj odraz iako se On u njega doselio i donio više stvari nego što sam od jednog muškarca, stereotipno očekivala. Ali i dalje, taj stan, njegovi crveni zidovi i bijele vitrine, polica natrpana knjigama čiju sam čvrstoću testirala svakim novim naslovom i bezbroj šalica s putovanja, prikazivali su mene. Sav njegov nered u ladicama, nikad završeni dnevnici i priče u načetim bilježnicama i gramatike različitih jezika. Uhvatila sam se za trbuh i osjetila strah od onoga što dolazi. Tada mi je opet zazvonio mobitel. „Šta se ne javljaš? Je li sve okej?“ ispitivao me otac, uvijek za korak paničnije nego što bi trebalo. „Sve je okej, nema nikakve vode. Rekla sam ti da nisu normalni šta te zovu,“ govorila sam tiho jer nisam više imala otkud izvući glas. „Ajde, fala bogu, bolje da je tako. Nego, moran ti nešto drugo kazat.“ „Šta je bilo?“ pitala sam, iako sam predosjećala da ne želim znati.
„Maloprije smo našli babu, iza kuće u mraku...“ Bršljan se sada spustio iz grla prema prsima, pritisnuo je pluća i uzeo mi zrak. Bilo je neobično koliku sam grižnju osjećala jer sam stalno, ali stalno, mislila o djetetu u sebi i o toj rečenici „ne smiješ se stresirati“, inače bih možda samo slobodno počela plakati. Ovako je ta borba postala gora od svake druge reakcije. „Molin te, ne govori mi to sada, stvarno ne mogu,“ prekinula sam ga prije nego je završio rečenicu. „Ne, ne, krivo si me shvatila. Našli smo je iza kuće kako prodaje maslinovo ulje u mraku. Malo se počela gubit. Misli da je to dućan, ne znan ni ja više. Vratili smo je u kuću, a ona uporno govori da mora prodat maslinovo ulje.“
Pokušala sam objasniti ocu da se rečenice ne započinju tako, da mu je glas drhtav i da je ono što sam prvo pomislila bilo strašno, ali da me ni prodavanje maslinova ulja u mraku iza kuće nije posebno utješilo. Željela sam mu reći da sam imala težak dan i da je mogao pričekati prije nego mi javi još jednu lošu vijest. Željela sam mu reći da u meni kuca još jedno srce i da ga ne znam zaštititi od nenadanih događaja i svojih reakcija.
Nisam mu ništa rekla nego sam preklopila slušalicu i napokon počela plakati. Bilo je to moje tek drugo plakanje u trudnoći. Na sreću, jedina voda u stanu.
