Petice nikad nisu bile češće, ali znače li danas isto što i nekad? Nastavnici i stručnjaci upozoravaju da su kriteriji u školama sve niži, autoritet učitelja oslabljen, a djeca pod sve većim pritiskom da budu savršena.
Hrvatsko školstvo sve se češće opisuje kao zemlja odlikaša, no iza izvrsnih prosjeka krije se sustav u kojem su ocjene izgubile svoju stvarnu vrijednost. Na to su u emisiji Labirint na HRT-u upozorili nastavnici, profesori i psiholozi s dugogodišnjim iskustvom, koji se slažu da je autoritet škole oslabljen, kriteriji sniženi, a pritisak na učenike i nastavnike veći nego ikad.
Profesor hrvatskog jezika Žarko Gazzari iz Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju ističe kako se odnos države prema nastavnicima uvelike promijenio.
„Nekada je loša ocjena bila signal djetetu da mora više raditi, dok se danas roditelji često sukobljavaju s nastavnicima i posežu za inspekcijama“, navodi.
Posebno upozorava na gubitak autoriteta nastavnika. „Kad sam ja počeo raditi prije 35 godina, kad si imao onaj plavi papirnati imenik, imao si autoritet čim si ušao u razred“, prisjeća se.
Smatra da je sustav danas postavljen tako da se nezadovoljstvo roditelja mora izbjeći pod svaku cijenu, pri čemu nastavnik ostaje nezaštićen i kriv već samim dolaskom inspekcije.
Sličan trend primjećuje i Danijel Tomašić, profesor hrvatskog jezika i filozofije u Gornjogradskoj gimnaziji. Upozorava da učenici danas dolaze s izvrsnim ocjenama, ali slabijim znanjem i nerazvijenim radnim navikama.
„Paralelno s rastom prosjeka dolazi do stalnog snižavanja kriterija, jer se svaki ozbiljniji zahtjev vrlo brzo doživljava kao nepravda“, ističe.
Roditeljski pritisak, dodaje, dodatno pojačava strah od inspekcije. „Činjenica je da ako inspekcija dođe, oni će vam sigurno nešto naći. Naši pravilnici i dokumenti su gomila papira i dodataka – administrativna šuma kroz koju se jako teško navigira“, kaže Tomašić za Labirint.
Slabljenje autoriteta učitelja i pritisak roditelja
Učiteljica razredne nastave Vlatka Baković podsjeća da ni odlični učenici nekada nisu imali isključivo petice te da je ocjena bila realna mjera znanja.
„Danas se učiteljske odluke redovito preispituju, a djecu se navikava da dobivaju ono što nisu zaslužila“, upozorava.
Ističe i sveprisutnu glorifikaciju izvrsnosti u društvu. „Imam osjećaj da cijelo društvo cijeni samo one najbolje. Ako pogledate društvene mreže i televiziju, svi su najljepši, svi su najbolji, svi su posebni – a to jednostavno nije realno“, kaže Baković.
Takav pristup, smatra, dugoročno stvara društvo koje više njeguje iluziju uspjeha nego stvarnu kvalitetu.
Profesorica engleskog jezika Ana Majnarić ističe da petice sve češće ne odražavaju znanje, nego roditeljski pritisak.
„Svaka ocjena ispod petice povod je za dolazak roditelja u školu, često ne kako bi pomogli djetetu, nego da bi promijenili ocjenu“, navodi.
Smatra da se sustav administrativnim opterećenjima i inspekcijama okreće protiv nastavnika.
„Postali smo ‘životinje za odstrel’. Mi smo zamjenjivi, a nastavnik je često jedina dodirna točka prosječnog građanina s državnim aparatom“, kaže Majnarić.
Dodaje da se situacija svakim danom pogoršava. „Vaša diploma vam zapravo ničemu ne služi jer roditelji su ti koji su ‘diplomirali’ te predmete i praktički upisuju petice svojoj djeci u dnevnike“, ističe.
Perfekcionizam i mentalno zdravlje djece
Na ozbiljne posljedice ovakvog sustava upozorava psihologinja Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
„Petica više nije ocjena, nego propusnica za daljnje školovanje. U savjetovališta sve češće dolaze izvrsni učenici s izraženim perfekcionizmom, tjeskobom i osjećajem da nisu dovoljno dobri, pa čak i s oblicima samoozljeđivanja zbog ‘neuspjeha’ poput četvorke“, upozorava.
Ističe da pritisak proizlazi iz šireg društvenog konteksta koji glorificira savršenstvo i stalno traži „najbolju verziju sebe“.
Govoreći o roditeljstvu danas, objašnjava: „Ušli smo u vrlo individualističku kulturu u kojoj roditelj stalno sluša poruku ‘ti si odgovoran za svoje dijete’, ali mu se istovremeno ne daje dovoljno vremena da se tim djetetom zaista bavi.“
Dodaje da stalni pritisak da budemo „dobri roditelji“ često vodi pretjeranoj brizi i strahu.
Ima li izlaza?
Sugovornici se slažu da se odgovornost ne može svesti samo na roditelje ili školu, već da je riječ o začaranom krugu u kojem sudjeluju država, obrazovni sustav, mediji i društvene vrijednosti. Djeca u tom procesu često postaju najveće žrtve.
Pretjerana zaštita i stalne intervencije, iako vođene strahom i dobrim namjerama, dugoročno djecu lišavaju ključnih životnih lekcija – odgovornosti, suočavanja s neuspjehom i samostalnosti.
Ipak, poručuju da nade ima, uz povratak povjerenja u struku, realnije vrednovanje znanja i jasnu poruku da školski uspjeh nije isto što i sreća u životu.
