Čini nam se da bi djeca zapravo trebala sanjariti što više, kad god im se pruži prilika. Ne bi u tome trebalo biti ništa loše, zar ne? No, možda ipak treba biti neka granica u tom…
Mašta je nešto što možda čak najbolje dočarava djecu. Djeca su tu da maštaju, sanjare, zar ne? Sasvim je prirodno vidjeti dijete kako u svojim mislima stvara razne izmišljene scenarije, predstavlja likove i primjenjuje simboličku igru. Sve je to dio njihovog razvoja, potiče njihovu kreativnost i pomaže im u prevladavanju strahova. Također im pomaže u stjecanju vještina i samopouzdanja u životu. No, pretjerano sanjarenje kod djece može biti i problem koji bi trebalo riješiti.
Svi mi sanjarimo u nekom dijelu našeg svakodnevnog života, bez obzira na godine. Ponekad koristimo svoju maštu kako bismo vizualizirali kakva će biti naša budućnost. Ponekad nas zanese radnja neke dobre knjige ili omiljenog filma. Postoji nekoliko načina na koje djeca i odrasli nakratko pobjegnu od stvarnosti i to ne predstavlja nikakav rizik. Međutim, kada sanjarenje postane pretjerano intenzivno i učestalo, to može postati - poremećaj.
Što je pretjerano sanjarenje kod djece?
Izraz neprilagodljivo sanjarenje predložio je 2002. godine izraelski psiholog Eli Somer. Taj se naziv odnosi na čestu i intenzivnu uronjenost osobe u sanjarenja i maštarije, što otežava svakodnevno funkcioniranje te osobe. Ovo se može vrlo često primijetiti već u djetinjstvu, a može karakterizirati osobe svih dobi. Nije, dakle, riječ o „samo sanjarenju“, već pretjerano sanjarenje kod djece ima neke posebne karakteristike.
Oduzima puno vremena
Sva su djeca kreativna i maštovita te koriste simboličku igru kao oblik zabave i učenja. No, u ovom slučaju, sanjarenje je vrlo često i oduzima više od 50% vremena. Stoga postaje često nešto što djeca biraju radije nego bilo koje druge opcije kao što su provođenje vremena s obitelji, igranje s prijateljima ili druge slobodne aktivnosti.
Pretjerano sanjarenje nije samo još jedan oblik zabave, već čovjeku oduzima puno vremena i negativno utječe na njegovu sposobnost ispunjavanja svakodnevnih obveza. Ljudi su skloni sanjariti, osobito kada obavljaju automatske zadatke koji oslobađaju više funkcije mozga. Na primjer, dok se kupaju, skupljaju igračke ili šetaju ulicom, a nije rijetkost da djeca izgledaju kao da su u oblacima i izgubljena u svojim mislima.
Nasuprot tome, kada govorimo o pretjeranom sanjarenju, tu dijete namjerno stvara situacije koje su pogodne za sanjarenje. Na primjer, djeca nastoje ostati sama, šetati ili slušati glazbu kako bi stvarala i njegovala te scenarije i tu izmišljenu priču.
Intenzivno i impresivno iskustvo
Kada maštaju, ova djeca angažiraju sva svoja osjetila i istinski se udube u svoje mentalno pripovijedanje. Na taj način ga živo doživljavaju. Osim toga, mogu se emocionalno povezati sa svojim likovima i emitirati grimase, geste ili riječi dok sanjare. To ukazuje na to da su doista zaokupljeni svojim sanjarenjem.
Ova maštovita mentalna aktivnost može postati svojevrsna ovisnost, što znači da dijete želi i mora često bježati u svoj svijet mašte. Kada to ne mogu učiniti ili kada neki vanjski element prekine njihovo sanjarenje, postaju uzrujani i razdražljivi. Zatim se pokušavaju što prije vratiti onome što su radili.
Djeca često više vole sanjarenje nego ispunjavanje svojih obveza ili druženje s drugima. Mogu čak zanemariti jelo, spavanje ili osobnu higijenu.
Ometa svakodnevno funkcioniranje
Najjasniji znak da pretjerano sanjarenje kod djece postaje problem je kada ih onemogućuje da normalno funkcioniraju u svakodnevnom životu. Na primjer, mogu pokazivati probleme s pažnjom i koncentracijom koji utječu na uspjeh u školi. Također, mogu biti lijeni i skloni odgađati sve svoje zadatke.
Ako roditelj primijeti da dijete pokazuje ovakvo ponašanje, važno je razumjeti zašto pribjegava pretjeranom sanjarenju. Ovo je mehanizam koji se koristi za izbjegavanje stvarnosti koja je bolna, manjkava ili previše izazovna. Taj je mehanizam, primijetili su stručnjaci, povezan s domovima u kojima ima zlostavljanja i zanemarivanja, a također je prisutniji kod sramežljive i povučene djece te one sa socijalnim poteškoćama i problemima u suočavanju sa svojim emocijama i svakodnevnim izazovima.
Stoga najprije treba identificirati uzroke, prije bilo kakve intervencije. Dijete bi moglo trebati terapiju, koja bi ga trebala ponovno povezati s njegovom stvarnošću i uključiti ga u nju. To se postiže kontroliranjem vremena i poticanjem podražaja, kao i poboljšanjem njegovih navika i uspostavljanjem aktivnosti usklađenih s njegovim interesima.
U svakom slučaju, važno je savjetovati se sa stručnjakom koji može identificirati podrijetlo ovog pretjeranog sanjarenja i predložiti što napraviti.
