Znamo da ne želimo vikati na dijete i često vrlo dobro znamo kako bismo trebali reagirati. Pa ipak, dođe trenutak kada izgubimo živce. Zašto se to događa i možemo li naučiti prepoznati što se u nama događa prije nego što „puknemo“, razgovarali smo sa Sarom Gregov Rubinić, edukatoricom za odgoj i roditeljstvo.
Jutro je, kasnimo, dijete se ne želi obući. Zamolili smo ga jednom, drugi put, peti put, a ono i dalje ne surađuje. Osjećamo kako napetost raste i u jednom trenutku čujemo sami sebe kako vičemo. A možda smo si baš dan prije obećali da ćemo sljedeći put ostati mirni.
Takve situacije poznate su mnogim roditeljima. I često nakon njih slijedi grižnja savjesti i pitanje: „Ako znam da ne želim tako reagirati, zašto to ipak radim?“
Odgovor, kaže Sara Gregov Rubinić, mag. rehab. educ., edukatorica za odgoj i roditeljstvo, nije uvijek samo u onome što je dijete napravilo. Na naše reakcije utječu umor, stres i svakodnevna preopterećenost, ali i ono što određeno dječje ponašanje u nama pokrene te poruke o odgoju uz koje smo sami odrastali.
Zato smo sa Sarom razgovarali o tome što se događa u roditelju prije nego što izgubi živce, zašto nas neka dječja ponašanja posebno „okidaju“, kako prepoznati trenutak prije vikanja i što napraviti kada ipak pogriješimo.
missMAMA: Zašto se roditeljima događa da izgube živce i viču na dijete iako znaju da tako ne žele reagirati? Što se u tom trenutku događa u nama?
Mislim da je važno početi od toga da većina roditelja ne viče zato što je odlučila vikati. Upravo suprotno. Često vrlo dobro znaju da ne žele tako reagirati, obećaju si da će sljedeći put ostati mirni, a onda se dogodi situacija u kojoj jednostavno više ne mogu.
Recimo, jutro je, kasnite, dijete se ne želi obući, vi ga požurujete, ono počinje plakati, vi ponavljate isto po peti put i u jednom trenutku čujete sebe kako vičete: „Koliko puta ti moram reći da se obučeš?“
Na prvi pogled čini se da je problem u tome što dijete nije poslušalo. Ali ako zastanemo, možemo se pitati što se događalo u nama. Možda smo već iscrpljeni, možda osjećamo da sve moramo sami, možda nas dodatno pritišće to što kasnimo, a možda u sebi imamo uvjerenje da bi dijete te dobi već trebalo moći surađivati.
Dakle, ne reagiramo samo na ono što dijete radi. Reagiramo i na ono što ta situacija u nama pokrene.
Zato mi je puno važnije od pitanja „Kako da prestanem vikati?“ pitanje „Što se sa mnom događa neposredno prije nego što viknem?“ Kada počnemo prepoznavati svoje misli, osjećaje, tjelesne reakcije i ono što nam u tim trenucima treba, stvaramo prostor da sljedeći put napravimo drugačiji izbor.
missMAMA: Zašto nas neka dječja ponašanja posebno „okidaju“ i koliko to može imati veze s načinom na koji smo sami odgajani?
Ne reagiramo svi isto na neko dječje ponašanje. Nekome će biti jako teško kada dijete plače, nekome kada se suprotstavlja, nekome kada je glasno, a nekome kada ne posluša iz prve. To nam govori da nije riječ samo o djetetovom ponašanju. Važno je i ono što mi tom ponašanju pridajemo.
Ako dijete kaže „neću“, jedna majka može pomisliti: „Dobro, očito mu je teško surađivati, pokušat ćemo drugačije.“ Druga može osjetiti: „On mene uopće ne poštuje.“ I upravo će ta druga misao vrlo vjerojatno izazvati puno snažniju reakciju.
Na to može utjecati i način na koji smo sami odgajani. Ako smo odrastali uz poruke da dobro dijete sluša bez pogovora, da se ljutnja ne pokazuje ili da nema raspravljanja s odraslima, sasvim je moguće da će nam dječje suprotstavljanje danas biti posebno teško.
Ali ne bih željela da razgovor o vlastitom djetinjstvu završi na tome da za sve što danas radimo okrivimo svoje roditelje. Ono što smo dobili u svom odrastanju možemo osvijestiti i onda se pitati: „Je li to nešto što i danas želim prenositi svom djetetu?“
To je puno korisnije od traženja krivca. Jer kada osvijestimo što se u nama aktivira, dobivamo mogućnost da odlučimo kako želimo reagirati.
missMAMA: Koliku ulogu u našim reakcijama imaju umor, stres i svakodnevna preopterećenost roditelja?
Veliku. Način na koji reagiramo na dijete nije odvojen od načina na koji živimo.
Situacija koja nam je ujutro samo malo izazovna navečer može biti kap koja je prelila čašu. Neispavanost, posao, kućanstvo, obaveze, stalno planiranje i osjećaj da smo cijeli dan nekome potrebni troše naše kapacitete. Zato roditelju koji je na rubu ne možemo samo reći: „Ostani smiren.“ Naravno da želi ostati smiren. Ali pitanje je koliko trenutno ima prostora za smirenu reakciju.
To nije opravdanje za vikanje, ali je važno objašnjenje. Ako sam cijeli dan prelazila preko sebe, nisam jela na vrijeme, nisam imala ni pet minuta mira i navečer dijete zaplače jer želi još jednu priču, moja reakcija neće nužno biti ista kao da sam odmorna i mirna.
Zato ponekad trebamo prestati tražiti još jednu tehniku za smirivanje u trenutku konflikta i pogledati širu sliku. Koliko dugo već nešto pokušavam izdržati sama? Tražim li pomoć? Imam li pravo na odmor? Očekujem li od sebe više nego što bih očekivala od bilo koje druge osobe? I upravo su to pitanja koja često imaju puno više veze s našim reakcijama nego što na prvi pogled mislimo.
missMAMA: Možemo li naučiti prepoznati trenutak prije nego što „puknemo“ i što tada konkretno možemo napraviti da ne dođe do vikanja?
Možemo, ali za to je potrebno prvo upoznati vlastiti trenutak „pred pucanje“.
Naše tijelo često zna prije nas. Netko će primijetiti da stišće čeljust, netko da mu se tijelo napinje, da govori sve glasnije ili da ubrzava pokrete. Kod nekoga se prvo pojavi misao: „Ne mogu više“, „Opet isto“ ili „Koliko puta još moram reći?“
To su važni signali. Ako ih primijetimo tek kada već vičemo, zakasnili smo. Ali ako ih počnemo prepoznavati ranije, možemo napraviti malu pauzu.
To može biti vrlo jednostavno. Nekoliko sporijih udaha. Čaša vode. Kratko udaljavanje ako je dijete na sigurnom. Ili rečenica: „Ovo mi je baš teško. Tako sam ljuta. Treba mi sekunda.“
Ali mislim da je važno reći i ovo: cilj nije da nikada ne budemo ljuti. Ljutnja nije neuspjeh roditeljstva. Ona nam nešto govori. Ono što učimo jest ostati u kontaktu sa sobom i onda kada smo ljuti. Da možemo primijetiti „sad mi je dosta“ prije nego što ta ljutnja izađe kroz vikanje.
missMAMA: Što kada ipak izgubimo živce i viknemo? Kako nakon toga pristupiti djetetu i kako izaći iz tog kruga vikanja i grižnje savjesti?
Ako smo viknuli, možemo pogriješiti bez toga da od sebe napravimo lošeg roditelja.
Djetetu možemo reći: „Viknula sam i nisam trebala tako razgovarati s tobom. Bila sam jako ljuta, ali moja je odgovornost kako ću razgovarati s tobom.“ Isprika pritom ne znači da granica više ne postoji. Možemo istovremeno reći da nešto nije bilo u redu i preuzeti odgovornost za način na koji smo to rekli.
A onda bih napravila još jedan korak i pogledala što se dogodilo meni.
Jer ako nakon svakog vikanja samo ostanemo u grižnji savjesti i kažemo sebi „opet sam sve zeznula“, vrlo lako ćemo sljedeći put napraviti isto. Krivnja nas može držati zarobljenima u istom obrascu ponašanja.
Puno je korisnije pitati se: „Što me dovelo do toga?“ Jesam li bila iscrpljena? Što sam očekivala od djeteta? Što sam si govorila u tom trenutku? Što me u njegovom ponašanju toliko pogodilo? Jesam li ranije primijetila da sam na rubu? Tu zapravo počinje promjena.
Nećemo prestati griješiti samo zato što znamo kako bismo trebali reagirati. Ali možemo sve bolje primjećivati što nam se događa prije nego što viknemo. I kada ipak izgubimo živce, možemo se vratiti djetetu, priznati što se dogodilo i pokušati ponovno.
Roditelju koji je došao po odgovor na pitanje „Kako da promijenim djetetovo ponašanje da više ne radi ono zbog čega ja puknem?“ sve ovo može zvučati kao da nema nikakve veze s njegovim problemom. Ali upravo tu često leži dio odgovora. Ne možemo uvijek promijeniti djetetovo ponašanje tako da ono više nikada ne napravi nešto što nam je teško. Možemo, međutim, mijenjati ono što se događa u nama kada se to ponašanje dogodi. I upravo time možemo smanjiti broj situacija u kojima dođemo do točke u kojoj više ne možemo i puknemo.
