Kazna i sram ne stvaraju pozitivnu promjenu ponašanja, a stručnjaci tvrde da postoji (puno) bolji način postavljanja jasnih granica, bez grubosti, zastrašivanja i posramljivanja
Kad naletiš sasvim slučajno na neko dijete koje se ne ponaša dobro, najčešće pomisliš kako bi tom djetetu dobro došlo malo više roditeljske discipline koja bi mogla ispraviti njegovo ponašanje. S druge strane, lako je vidjeti to u drugom djetetu, objektivno, bez uključenih osjećaja. No, koliko često gledamo u vlastito dijete koje se loše ponaša i mislimo isto?
Društvo nam zapravo uvjetuje da moramo biti strogi prema svojoj djeci ili im prijetiti, sramotiti ih ili kažnjavati zbog "lošeg" ponašanja. Ovaj autoritarni stil roditeljstva karakteriziraju visoka očekivanja i niska reakcija uz vrlo malo suosjećanja i podrške.
I dok ova vrsta autoritarnog roditeljstva može kratkoročno privući djetetovu pažnju i poslušnost, istraživanja sugeriraju da se djeca koja su posramljivana ili kažnjavana od strane roditelja suočavaju s dugoročno negativnim posljedicama. Istraživanja sugeriraju da su djeca koja su strogo disciplinirana ili posramljivana obično manje sretna, manje neovisna, manje samouvjerena, manje otporna, agresivnija i neprijateljski raspoložena, više uplašena i pod većim rizikom od zlouporabe droga i razvoja problema s mentalnim zdravljem u odrasloj i adolescentskoj dobi.
Razlog? Nitko se nikada ne mijenja zbog srama.
Istraživanja pokazuju da kažnjavanje i posramljivanje djece stvara još više lošeg ponašanja, a ne manje.
Razmisli o ovom scenariju:
Na poslu si i pripremaš prezentaciju. Konačan nacrt je prepun pogrešaka. Znaš da možeš bolje, ali nisi se dobro osjećala, imala si nesanicu posljednjih nekoliko tjedana i osjećaš veliku tjeskobu koja te ometa u poslu. Nakon što je pregledao prezentaciju, šef uleti u tvoj ured, udari o tvoj stol i poviče: "Kakvo je ovo smeće? Moja organizacija može bolje od ovoga! Ako ne završiš cijelu stvar do sutra, ponovno si OTPUŠTENA!"
Kako se osjećaš? Već si se osjećala užasno, a sada si samo dobila poštenu dozu uvreda i posramljivanja koji su samo pojačali negativne osjećaje. Možda ćeš se naporno truditi da popraviš prezentaciju iz straha da ćeš biti otpuštena, a možda više nikada nećeš predati napola pripremljenu prezentaciju, no pitanje je, je li odgovor tvojeg šefa pomogao u rješavanju korijena problema? Ne. Njegovi bijesni, negativni ispadi natjerali su te da se osjećaš beznačajno, neshvaćeno, bijesno i ljuto.
Sada razmisli o ovome:
Isti scenarij, samo što šef pokuca na tvoja vrata i pita može li ući i razgovarati s tobom na trenutak. Potom sjeda i ljubazno objašnjava da je pogledao prezentaciju i da se neugodno iznenadio, budući da ona nije u skladu s tvojim uobičajenim standardima. Pita te je li sve u redu i čini se iskreno zabrinutim. Objašnjavaš da si nedavno imala zdravstvenih problema i da si bila zaokupljena privatnim problemima. Šef te pozorno sluša i suosjeća, govori kako mu je žao to čuti. Objašnjava da ćeš morati ostati do kasno kako bi revidirala prezentaciju, ali predlaže da si uzmeš jedan dan da se malo odmoriš i dogovoriš sastanak sa svojim liječnikom. Kako se osjećaš? Zasigurno mnogo bolje! Ostaješ do kasno i dodatno se trudiš popraviti prezentaciju. Predaješ ju s povjerenjem i odlaziš kući s manje tjeskobe i briga.
Djeca uče kroz ljubav, slušanje i razumijevanje, a ne kroz viku i posramljivanje!
U žaru trenutka suočavanja s negativnim ponašanjem našeg djeteta, možemo instinktivno reagirati sramom i kaznom, prvenstveno zahvaljujući tome koliko je ova disciplinska reakcija rasprostranjena u našoj kulturi. Ali sram i kazna nikada ne rezultiraju trajnom ili pozitivnom promjenom. Možda se čini kao lak način da povisimo glas na djecu, da ih pošaljemo na time out, da ih posramimo svojim riječima i da ih kaznimo svojim djelima. Ali to nas samo razdvaja, stvara strah i bijes u našoj djeci i smanjuje naš utjecaj na njih.
Ne trebamo kažnjavati svoju djecu da bismo ih naučili lekciju, kao što ne trebamo biti kažnjavani da bismo promijenili svoje ponašanje.
"Ali kako će se moje dijete naučiti ponašati?" pitaju roditelji.
Djeca uče kroz naše modeliranje.
Uče kroz povezanost, ljubav i suosjećanje.
Uče kroz slušanje i razumijevanje.
Uče kroz dosljedne i čvrste granice.
Uče kroz vodstvo.
Moramo napustiti svoje neučinkovito razmišljanje – ako ne povučem tvrdu crtu, moje dijete neće naučiti kako se ponašati – i moramo prihvatiti novu paradigmu – mogu imati visoke standarde za ponašanje mog djeteta i prilagoditi se i odgovoriti na njezine/njegove emocionalne potrebe.
Kada naučimo da djeci treba najviše ljubavi kada je najmanje zaslužuju, počet ćemo stvarati novu roditeljsku paradigmu koja će rezultirati sretnijom, zdravijom i zadovoljnijom djecom. Sljedeći put kad se tvoje dijete bude "loše" ponašalo, umjesto da reagiraš posramljivanjem ili kaznom, pokušaj se spustiti na njegovu razinu, pruži mu utjehu, nekoliko lijepih riječi i zagrljaj. Bit ćeš ugodno iznenađena ishodom.
