Sydney Pendergrass je majka djevojčice. Jedan dan otišla je sa suprugom i bebom u restoran pojesti pizzu. Ne bi tu bilo ništa neobično da je gospođa koja je sjedila za stolom iza njihovog nije rekla: "Izađi s djetetom van, hvala!". Svoju ljutnju, sram, šok odlučila je podijeliti za portal Motherly
Razumijem. Izašli ste na pizzu i popili nekoliko piva sa svojim partnerom. Možda niste primijetili kad ste sjeli za stol da pored vas sjede roditelji s malom bebom. Možda je jednostavno niste primijetili i čuli kad ste sjeli za stol jer je glazba bila prilično glasna.
Znam da ste je čuli kad je počela plakati i jedva ste mi dali dvije minute da je pokušam umiriti prije nego ste se okrenuli i rekli mi: "Izađi s djetetom van, hvala!"
Toliko o nama ženama koje se međusobno drže i podržavaju.
Prilično sam sigurna da niste čuli kad smo pitali konobara da nam da račun samo nekoliko trenutaka prije vašeg nepoželjnog komentara. Kao što sam već rekla, glazba je bila dovoljno glasna da je bilo teško čuti ljude kako pričaju.
Iako sam ostala u šoku, ustala sam od stola i izašla vani dok je moj muž podmirivao račun. Nemoj me krivo shvatiti, nisam izašla zbog tebe kako bi imala mira, već zbog bebe. Trebao joj je mir kako bi se smirila.
Razmišljala sam da se vratim u restoran i da popričam s tobom, dosta oštro. Da ti kažem kako to nije ok! Da te nazovem ne baš lijepim imenima. Da ti vratim istom mjerom. Od toga trenutka moje dijete je opet bilo mirno i sretno, a sram je zamijenio bijes. Htjela sam se vratiti tamo i pokazati ti kako je moja beba obično sretno dijete. Možda čak i tebe krivim za tvoje teške riječi koje si rekla. Onda opet, treba li uopće biti važno je li moje dijete inače sretno?
Htjela sam ti objasniti kako je zapravo prava rijetkost da izlazim iz kuće, posebno u sređena i u košulji. Željela sam da ti sa svojim savršeno našminkanim usnama i mačkastim naočalama znaš kako nisam imala ni vremena ni energije kako bi se danas našminkala (ili bilo koji dan u posljednjih nekoliko mjeseci). Ponekad mi je obično tuširanje veliko postignuće.
Željela sam da se osjećaš krivom što mi nabiješ grižnju savjest i sramotiš me zato što sam radila nešto drugo, a ne bila s djetetom kod kuće. I sama si mogla otići na neko drugo mjesto, u neki drugi restoran koji ne dopušta ulaz s djecom i bebama.
Ali nisam, zbog svog djeteta.
Rekla sam svom suprugu da je dobro što je izašao van čim je platio jer sam bila jako blizu da se vratim i napravim scenu. Čak mi je i ponudio kako će on primiti dijete, a da se ja vratim nazad i kažem sve što sam mislila. Bila sam u iskušenju.
Znala sam da neću moći reći sve što sam htjela zbog suza, bijesa i sramote. Više nisam bila ni sigurna što joj sve želim reći. Sada sjedim tu, pišem ovo i dio mene i dalje žali što se nisam vratila u restoran. Veći dio mene vjeruje da mi ni to ne bi emocionalno pomoglo da se bolje osjećam. Jedna stvar koju sam sebi obećala da ću se bolje i brže založiti za sebe ako se opet nađem u ovakvoj situaciji.
Možda nisi tako mislila, ali zaslužila sam da budem tu jednako kao i ti. Isto kao i moje dijete.
