Prvo što nama pada na pamet je – ako mogu muškarci, zašto ne bi mogle i žene? Naravno, postoje bitne razlike, bez sumnje, ali neke žene su tu da nam dokažu ljubav prema djetetu u najrazličitijim oblicima…
Iako nam njeno ime sada možda ne znači puno, Adriana Iliescu je bila itetakako zvučno ime 2005. godine. O njoj se raspravljalo u svim medijima, a bila je i česta tema svakodnevnih razgovora diljem svijeta. Nije napravila „ništa“ spektakularno. Ili barem ništa spektakularnije od onog što čine žene diljem svijeta. Rodila je dijete, zdravu djevojčicu Elizu. No, postoji nešto zbog čega je dospjela na brojne naslovnice, pa čak i u Guinessovu knjigu rekorda…
Naime, Adriana Iliescu, rumunjska profesorica, imala je 66 godina kad je rodila svoje prvo dijete. Naravno da je to bila atrakcija koja je podigla veliku medijsku prašinu. Da stvar bude još neobičnija, ova je žena svoju kćer začela umjetnom oplodnjom, kao samohrana majka.
Iako su se mnogi zgražali nad njezinim izborom i govorili kako je prestara i kako ta trudnoća ne može proći onako kako bi trebala, Adriana je ustrajala u svom naumu i u siječnju rodila zdravu djevojči kojoj je dala ime Eliza.
Postoji vrijeme za sve...
Mnogi će se zasigurno pitati zašto Adriana nije ranije rodila dijete. Postoji razlog za sve. Kad je imala 20 godina, Adriana se udala, ali je njezin suprug bio protiv djece. Na kraju se ipak odlučila razvesti, pa se nakon toga posvetila svom profesorskom poslu na sveučilištu u Rumunjskoj.
No, želja za djetetom bila je jača od svega. Iako nije imala partnera, Adriana je željela postati majka. Uslijedio je dug put do trudnoće. Najprije je devet godina liječila neplodnost i pokušavala zatrudnjeti, ali su svi pokušaji bili neuspješni. Tada je odlučila isprobati in vitro oplodnju. U tom trenutku imala je već 66 godina i jasno je shvaćala da je to veliki rizik. No, Adriana je više od svega željela saznati kakav je osjećaj biti majka. Mnogi ljudi oko nje osudili su njenu odluku, a drugi su joj okrenuli leđa smatrajući da je to što radi nemoralno.
Kad je napokon zatrudnjela s trojkama, dvije su bebe preminule još u maternici, a kći Eliza rođena je prerano, pa je dugo vremena provela na odjelu intenzivne njege. Ubrzo je ojačala i Adriana ju je, kao vrlo religiozna osoba, odlučila krstiti. Čak i tu je naišla na neodobravanje i optužujuće poglede. No, ona je i dalje smatrala da joj je kćer božanski dar.
Život po njenom
Sasvim je logično da većina ljudi koji vide Adrianu i Elizu misle da je Adriana njena baka. No, njoj to, izjavila je više puta, nimalo ne smeta. Štoviše, budući da je u mirovini, može sve svoje vrijeme posvetiti kćeri. No, nije tako bilo kad je rodila… Morala je raditi kako bi imala novca za sve potrebno, budući da je bila sama s Elizom. Sve je preživjela i odradila, sretna što je postala majka.
Adriana je živi dokaz da će žena sve napraviti kad je želja da bude mama toliko snažna. Ne moramo uopće razmišljati je li joj bilo lako, jer znamo da nije. Svjesna je i činjenice da neće zauvijek biti uz svoju kćer, ali – tko hoće? Mislila je i na to, pa je s liječnikom koji je napravio oplodnju dogovorila i potpisala da će postati Elizin skrbnik kad nje više ne bude.
Sigurno će biti onih koji će ju osuditi, ali mogla je živjeti sama i patiti do kraja života zato što nije postala majka. Ovako je podarila život jednoj osobi i proživjela dosad 18 godina onako kako je željela i ranije. Zar to nije za pohvalu? Mi bismo rekli da jest.
