Ne moramo niti pitati imaš li previše posla na svom popisu zadataka. Znamo da imaš. A neka od njih uistinu ne moraš odrađivati, a sama si se uvjerila da moraš. Prekriži ih s popisa.
Koliko imaš slobodnog vremena u danu? A koliko točno posla obaviš u danu? Ne mislimo na tvoj, plaćeni posao. Nego onaj koji nitko zapravo niti ne „broji“ pod posao, koji radiš onako usput. Kad jednom počneš obavljati takve poslove i uđu ti u naviku, zapravo je teško odreći se takvih zadataka i poslova, ma koliko nam zapravo išli na živce i/ili oduzimali vrijeme.
No, jednom moraš stati i odlučiti o tom koji bi posao ipak mogla „delegirati“ drugima, a koje zapravo ne moraš možda ni raditi. Evo nekih prijedloga.
1. Osobni asistent
Ujutro počneš s biranjem odjeće za sve redom. Pa onda slažeš svima užinu. Pa kad dođu doma, serviraš im doslovno ručak na stol. I stavljaš u tanjure. I svi su sretni i svi ti zahvaljuju, svima se sviđa što radiš za njih. Čak im se i malo previše sviđa.
Stani na loptu i razmisli: radiš li previše tog za svoju djecu? Nije li možda vrijeme (ili je odavno prošlo) da ih naučiš da budu u nekim stvarima samodostatni? Ako ti prestaneš raditi sve ove silne zadatke uz koje kao da si njihov osobni asistent, vjerojatno će prvo biti frka i strka, ali u nekom trenutku će morati upaliti i profunkcionirati. Nagradi ih za trud, nagradi posebno kad uspiju. Korak po korak.
2. Planer događaja
Dok su djeca mala, naravno da ćemo ovo raditi. No, vrlo, vrlo lako se taj naš angažman protegne i na puno kasnije, pa i srednju školu. Sigurno si barem jednom izgubila živce dok si se dogovarala s mamama prijatelja svoje djece kad, gdje će se oni naći, kako će se družiti, što će raditi… A da se pokušaju sami dogovoriti? Najprije za nešto u kvartu ili u ulici, pa onda i nešto ozbiljnije. Stvarno ne moraš biti posrednik, a to je za njih uistinu korisna lekcija!
3. Majstor za sve
Dijete ne može pronaći domaću zadaću. Već pišeš učiteljici poruku u kojoj objašnjavaš situaciju ili zamoliš dijete da razgovara s njom? Djeca su se posvađala - umiješaš li se ili im dopustiš da pokušaju to riješiti? Dijete ti kaže da joj je kolegica potrgala crtež u razredu. Obratiš li se mami drugog djeteta ili dopustiš djetetu da to riješi s kolegicom? Kad se ti ne upleteš u to odmah na prvu, nego daš djetetu priliku da to samo riješi, tako mu daješ priliku da razvije svoje društvene vještine. Što prije djeca nauče kako riješiti svoje probleme, to će im biti bolje, te će više jačati otpornost na neuspjehe na putu.
4. Učiteljica
Malo je roditelja koji ne rade zadaće i ne uče s djecom. To ima, naravno, svojih prednosti na samom početku školovanja, odnosno dok dijete ne nauči nositi se sa svim što škola i učenje nose. No, u jednom trenutku gradivo počinje biti vrlo zahtjevno i nema smisla učiti to sve ponovno kako bi znanje prenijeli djeci. Nekad moraš prepustiti djetetu, da samo okusi što to znači obavljati sav posao za školu – sam. Isto tako, ako mu zatreba pomoć, a ti mu je ne možeš pružiti, mora znati da treba zatražiti pomoć od nekog tko je bolji izbor za to. Na primjer, netko tko daje instrukcije.
5. Tjelohranitelj
Naravno da nikad nećeš oklijevati pomoći ako je netko ozlijeđen. No, nećeš uvijek biti u blizini djeteta kad se ozlijedi. Važno je dijete naučiti da koriste svoje glasove – da kažu „Stani!“ kad žele da netko prestane, da kažu „Ostavi me na miru!“ kad to žele ili da pozove pomoć ako ne može samo riješiti situaciju. Uvijek ćemo štititi svoju djecu, ali možda je važnije dati im alate da se sami zaštite. Možemo ih naučiti zdravom strahu i svijesti o svojoj okolini. Ovi alati uvelike pomažu djeci da budu sami sebi tjelohranitelji dok odrastaju.
