Okidači za vikanjem su najčešće neke dječje radnje koje je naš mozak prepoznao kao toksični stres. Male količine stresa možemo jako dobro podnijeti, ali svako dugotrajno izlaganje stresu mozak prepoznaje kao opasnost, a vikanje je način na koji se mozak bori protiv opasnosti.
Sigurna sam da ti se kao majci nebrojeno puta dogodi da se osjećaš sasvim dobro, a za deset minuta imaš ogroman izljev bijesa nakon kojeg imaš osjećaj kao da to nisi bila ti. Najgore je često tek ono što slijedi, a to su veliki osjećaji srama i krivnje. Nitko ne želi biti mama koja viče i zbog čijeg se urlanja njezina djeca skamene od straha tako da su te emocije koje ti se pojave nakon vikanja sasvim normalne.
Okidači za vikanjem su najčešće neke dječje radnje koje je naš mozak prepoznao kao toksični stres. Male količine stresa možemo jako dobro podnijeti, ali svako dugotrajno izlaganje stresu mozak prepoznaje kao opasnost, a vikanje je način na koji se mozak bori protiv opasnosti.
Vikanje je također i znak da je situacija kojoj trenutno svjedočiš postala previše za tvoj racionalni mozak. Kontrolu je preuzela emocija, i to ona neugodna, a naš mozak uvijek čini sve što može da bi nas zaštitio i to čini tako što se pokušava riješiti neugodnih osjećaja što prije. Tendencija izbjegavanja neugodnosti je također i jedna od naših osnovnih psiholoških potreba. Budući da s neugodnim emocijama ne znamo sjediti sami, najlakši i najbrži način za riješiti se takvih neugodnih stanja je da nađemo nešto izvan nas, a to je najčešće okidač za tu emociju, i označimo to kao uzrok ovih naših osjećaja.
Različite mame imaju različite okidače. Ono što jedna mama svom djetetu dozvoli, drugoj je razlog za vikanje i nedopustivo je. To je zato što su okidači već u nama, oni nisu nešto što je izvan nas i definitivno nisu nešto univerzalno nego ovise o cijelom dosadašnjem životnom iskustvu i emocionalnom sjećanju. Uvijek je do nas i do onoga što već imamo u sebi.
U nastavku teksta ti donosim korake koji će ti pomoći da se povežeš s djetetom nakon vikanja. Važno je da se ovim koracima prepustiš tek kad si sigurna da je emocija splasnula i da više nisi preplavljena.
1. Preuzmi odgovornost!
To znači da je preuzmeš 100% odgovornosti za svoje vikanje i da zaista razumiješ da je djetetovo ponašanje bilo samo okidač, a nikako opravdan razlog vikanja. Vikanje je posljedica nesposobnosti za kontrolom emocija. Kad smo nemoćni u kontroliranju sebe i svojih emocija, posežemo za kontrolom drugih i njihovog ponašanja.
Odgovornost preuzimamo rečenicama poput ovih:
● Žao mi je što nisam uspjela bolje kontrolirati svoje ponašanje.
● Nisi ti kriv/a što sam vikala.
● Potrudit ću se da sljedeći put imam više kontrole nad svojim reakcijama.
● Nitko se nema pravo derati na tebe.
Nipošto nemoj izgovoriti nešto od ovoga:
● Žao mi je što sam vikala, ali što ću kad me izludiš s tim ponašanjem.
● Nisam baš trebala vikati, ali s tobom se ne može drugačije.
● Probat ću drugi put bolje kontrolirati emocije, ali nekad ne uspijem kad me ti sa svojim ponašanjem dovedeš do ludila.
● Ponekad izvučeš ono najgore iz mene.
2. Potvrdi djetetove osjećaje.
Onaj sram koji sam ranije spomenula osjećaš ti, a dijete osjeća strah. Kasnije oboje osjećate tugu. To iskomuniciraj s djetetom rečenicama poput ovih:
● Vjerujem da se nisi ugodno osjećao/la dok sam vikala.
● Nije baš ugodno kad netko viče na tebe, znam. I ja se tak osjećam kad netko vikne na mene.
● Kako si se ti osjećao/la?
3. Povežite se!
Možete se povezati nekom aktivnošću koju oboje volite. Nije loše i potpuno promijeniti okruženje pa ako ste se posvađali u kući, izađite zajedno van i igrajte se loptom ili vozite bicikl. U svakom slučaju, posveti djetetu minimalno 15 minuta nepodijeljene pažnje. Ako pomnije promatraš dijete tada, uočit ćeš trenutak kad se popravak dogodio i kad se dijete "vratilo na staro". Primijetiti ćeš da je opuštenije i veselije.
Nakon popravka i kad sve to prođe, nemoj razbijati glavu krivnjom. Ovakva procedura nakon vikanja ne ostavlja traumu. Traumu ostavlja ono što se s djetetom događa nakon vikanja ako dijete to sve proživljava samo. Trauma nastaje kad s djetetom ne iskomuniciramo svoje i njegove osjećaje ili ako ga krivimo za to naše vikanje.
Također, nikada nas ne može naljutiti dječje ponašanje nego naša percepcija tog ponašanja, a naša percepcija dolazi iz naših misli i interpretacije onoga što vidimo. Jednom kad osvijestimo te misli koje prethode ljutnji i našem gubljenju kontrole nad vlastitim ponašanjem, možemo te misli zamijeniti nekima koje će nam više služiti i djelovati na nas umirujuće, a ne kao uzbuna. Kad izgubimo kontrolu nad vlastitim ponašanjem, automatski ćemo htjeti kontrolirati djetetovo ponašanje, a to je nešto što stvarno nije moguće. Tu i nastaju ljutnja i frustracija koje u nama izazivaju osjećaj nemoći koji nas tjera na vikanje.
Međutim, vikanje je neizbježno. Možemo možda vikati rjeđe, ali baš nikada ne povisiti ton na one koje najviše volimo čini se nemoguća misija pa ti preporučujem da niti ne pokušavaš živjeti prema tom idealu. Kad bismo s djecom provodili pola sata dnevno i kad ne bismo bili njihova sigurna luka za iskazivanje svega onoga što im se tijekom dana nakupi, možda bismo i mogli bez vikanja. Ali roditeljstvo je preintenzivno i prezahtjevno da baš nikada ne izgubimo razum i ostanemo uvijek mirni i staloženi.
Sve Mirtine tekstove možete pronaći na blogu Moj svijet odgoja te Facebook i Instagram profilu.
