Griješiti je ljudski, a griješiti u roditeljstvu je neizbježno. Roditeljstvo nije nešto što možemo naučiti prije nego dobijemo dijete nego nešto što učimo u realnom vremenu. Očekivati da ćemo biti roditelji, a da nećemo griješiti je kao da očekujemo da će dijete prohodati, a da neće padati.
Razumljivo je da je isprika u roditeljstvu bila nepoznanica u vrijeme kad se pod roditeljstvom smatralo uspostavljanje moći i kontrole nad djetetom. Vjerujem da je većina današnjih roditelja u svom djetinjstvu mogla samo sanjati o situaciji u kojoj im njihovi roditelji kažu “oprosti, pogriješio/la sam”. Ipak, isprika ili bilo koji oblik ispravka situacije u kojoj smo mi roditelji zabrljali, sve je češća pojava u današnjim odgojnim metodama. Osim što isprikom pokazujemo da smo nešto krivo napravili zbog čega nam je žao, ona nosi i nekoliko dubljih slojeva i lekcija koje će dijete usvojiti.
1. Da je ok pogriješiti
Djeci su njihovi roditelji nepogrešivi, najbolji i savršeni. Sigurna sam da je svatko u svom djetinjstvu mislio da je baš njegov tata najjači od svih tata ili da njegova mama pravi najfinije torte. Sasvim je normalno s dječjeg igrališta čuti “moj tata je jači od tvog tate” ili “moj tata može razbiti tvog tatu”.
Ako se djeci nikada ne ispričamo, šaljemo im poruku da mi nikada ne griješimo. Iskrenom isprikom ostajemo povezani i pokazujemo im svoju ranjivost, a ona je najbrži put do tuđeg srca.
Isprikom također pokazujemo djetetu na svom primjeru kako se treba ponašati kad nešto skrivimo.
2. Da možemo učiniti nekome nešto što nije ok, a i dalje voljeti tu osobu i biti dobri ljudi
Razloga za ispriku imamo u svim segmentima života i u svim odnosima. Bilo da se radi o partnerskom, obiteljskom, poslovnom ili susjedskom odnosu. Nakon konflikta ostaje gorki okus u ustima svim sudionicima, pa ako smo mi krivi (ili barem većim dijelom krivi) za tu ružnu epizodu, znači da imamo moć razrjeđivanja te gorčine. Isprikom automatski prestajemo biti negativci i pokazujemo djeci da ih i dalje volimo i da nismo loše osobe zbog nekog propusta. Na taj način će oni naučiti da ni oni nisu apsolutni negativci kada učine ili izgovore nešto loše prema nama ili svojim vršnjacima.
3. Da mu to zbog čega mu se ispričavamo nitko ne smije raditi.
Odnos s roditeljima za djecu predstavlja odnos s ostatkom svijeta. Kako su se roditelji ponašali prema nama u djetinjstvu takvo ponašanje očekujemo i od ostatka ljudi u svom životu. Ako je, primjerice, roditelj na dijete vikao ili ga posramio i nakon toga mu se nije ispričao niti priznao svoju grešku, dijete usvaja uvjerenje koje zvuči otprilike ovako: “U redu je da se prema meni netko ovako ponaša. Ako me mama ili tata vrijeđaju onda sam to vjerojatno i zaslužio. Tako se prema meni treba ponašati.”
4. Da su djetetovi osjećaji i percepcija stvarni
Kad roditelj napravi nešto krivo što nije htio, u djetetu će se uvijek pojaviti snažne i neugodne emocije. Ako se pravimo da to tako treba biti i da je ok izderati se ili udariti dijete, njegove emocije će ostati zakopane u njemu. U najboljem slučaju, dijete će se osjećati čudno budući da ono nikada ne radi ništa namjerno nego u svakom trenutku radi najbolje što zna. Uvijek će mu neko izderavanje biti kao grom iz vedra neba i osjetit će ga duboko u svom tijelu. U takvim situacijama dijete može čak i osjetiti strah od vlastitih roditelja, a to sigurno nije poticajno okruženje za zdrav razvoj.
Ako pogriješimo i ispričamo se djetetu nakon toga, potvrđujemo mu njegove osjećaje i dajemo mu do znanja da je njegova percepcija stvarnosti jednako stvarna i istinita kao i naša. Ono što roditelj djetetu ne zrcali, ostaje ne prepoznato i na taj način se stvara duboki jaz između djetetovog pravog ja i onog ja kojeg je roditelj prihvatio. Na određeni način, dijete možemo, barem djelomično, spasiti od traume jer isprikom dajemo dozvolu za procesuiranje djetetovih emocija. Emocionalne promjene koje se dogode u djetetu, a koje roditelj nije potvrdio, ostaju u nesvjesnom i dijete neće znati da su se te promjene u njemu dogodile. Isprikom mu potvrđujemo da je ono što ono osjeća važno.
5. Da preuzimamo odgovornost za svoja loša ponašanja
Dijete će se uvijek osjećati krivim dok mu mi ne pokažemo da to nije tako. Budući da isprika znači preuzimanje odgovornosti, ona nikada ne bi trebala zvučati ovako:
Žao mi je što sam vikala, ali stvarno si me naživcirao s tom bukom što si pravio.
Oprosti što sam rekla ono maloprije, ali stvarno mi se nekada popneš na vrh glave.
Žao mi je što sam te udarila, ali mene boli više nego tebe.
Gore navedeni primjeri su dobar primjer toga kako isprika ne bi trebala zvučati. Iako se u njima nalazi riječ oprosti ili žao mi je, ovako strukturirane rečenice ne pokazuju preuzimanje odgovornosti nego baš suprotno, odgovornost za pogrešku se prebacuje na dijete. Zato je isprika oblik komunikacije u kojem trebamo govoriti o sebi i svojim postupcima, a ne kriviti druge za svoju reakciju.
Odgoj nije nešto što znamo nego nešto što stalno učimo. Zato ne možemo ne griješiti. Isprika je jedino što možemo učiniti kad smo već zabrljali, osim obećanja da ćemo se truditi da se to ne ponovi. Iako, takvo obećanje više trebamo dati samima sebi nego djeci. Ako se ispričavamo samo zato da sebi skinemo teret s leđa i to odradimo neiskreno, onda se ne trebamo niti truditi. Ako ispriku osjetimo emotivno, ona će dolaziti iz srca i bit će učinkovita. U suprotnom su to samo prazne riječi.
Sve Mirtine tekstove možete pronaći na blogu Moj svijet odgoja te Facebook i Instagram profilu.
