Splićanka Anita, koja sa suprugom i kćeri živi u Čileu, zemlji s najviše aktivnih vulkana na svijetu, kao i s mnogobrojnim potresima, opisuje kako je preživjela svoju prvu erupciju te kako se nosi s čestim potresima
"Jesi vidjela erupciju vulkana tamo gdje ti ideš?", pitala me sestra koji tjedan prije mog prvog odlaska u Čile.
"Ma, vidjela sam, al to ti je na jugu, ja idem na sjever... to se mene ne tiče!", odgovorila sam samouvjereno, misleći kako nikada neću doživjeti erupciju vulkana, ni u Čileu ni nigdje, jer, budimo realni, gdje bi se to moglo dogoditi? Nakon Južne Amerike planirala sam završiti fakultetske obaveze i tražiti posao u vulcano-free području, a nisam planirala nikakavo skoro putovanje u Japan, na Havaje ili u Indoneziju. Gdje i kada bih ja, uopće, mogla vidjeti erupciju vulkana? Da sam tada samo znala kako ću uskoro dobiti odgovore na moja (retorička) pitanja bila bih manje samouvjerena, a više prestravljena.
Život ispod vulkana
Kao i svaka normalna osoba, oduvijek sam bila užasnuta potresima i vulkanima. Prvih sam doživjela nekoliko, gledajući sa sadašnjim iskustvom, vrlo blagih i bezazlnenih. Ja sam tada mislila da se nebo ruši na zemlju. Vulkane nisam niti vidjela niti željela upoznati, tješila sam se da nas dijeli cijelo more od Etne, a to što sam čula da je brdo Marjan ugasli vulkan nikako me nije smirilo već je u meni izazivalo jezu od mogućeg aktiviranja. Kad imaš 12 godina vjeruješ da je sve moguće.
Kao i svaka normalna osoba, bila sam užasnuta činjenicom da je Čile u "vatrenom prstenu" i da je zemlja s najviše aktivnih vulkana na svijetu, kao i s mnogobrojnim i učestalim potresima. Pred sam odlazak, 2008. godine, imala sam drugih stvari na pameti umjesto brige oko potresa. Šest mjeseci je prošlo brzo, uzbuđujuće, ispunjavajuće i uz pokoji potres. Prvih par puta sam shvatila da nitko ne reagira na moje unezvijerene poglede i panično zapomaganje (neš' ti, nije ništa palo s police, jedva se zatreslo) pa sam se odlučila i ja ponašati cool. Kao, ništa se ne događa. U sebi sam mislila da je cijela nacija lagano poremećena. A onda, kad se dogodio onaj veliki potres 2010. godine od 8,9 stupnjeva po Richteru (SREĆOM sam to izbjegla), shvatila sam da je nacija navikla na brojke od 6, 7, pa i 8 stupnjeva jačine potresa. Naučila sam kasnije da je to zemlja pripremljena za potrese, s načinom gradnje otpornim na trešnju, educiranim i pripremljenim građanima već od malih nogu kako se ponašati prilikom potresa, tsunamija i vulkanskih erupcija.
Osim potresa, sve je to meni i dalje bila egzotika. I to one vrste koju gledate na filmovima - zemlja se počne tresti, naleti lava koja topi odmaralište pred sobom, turisti vrište u strahu i panici, a hrabri Amerikanac Mike spašava ekipu od poludjele i okrutne prirode. Ona vrsta zastrašujuće egzotike za koju niti ne znaš što da očekuješ da se uistinu i dogodi.
A onda se dogodi. U ožujku ove godine erupcija vulkana se dogodila i meni. Naravno da je život htio da odem živjeti u mjesto ispod vulkana. Jasni su mi bili rizici, ali, to se obično događa nekom drugom, zar ne? Ne.
Prvo sam se morala naviknuti da dimić koji se svakodnevno vidi iz vulkana ne znači moguću erupciju ovih dana već "samo" vulkansku aktivnost. Samo?! Kad sam se na to navikla i počela hrabriti kako to nije ništa, tko zna kad je bila zadnja erupcija, to su priče za malu djecu i slično, vulkanski alarm je promijenio boju. Što, zar i to postoji?
Onda su me lokalci, ili oni koji se vole zvati lokalcima, uvjeravali da neće biti ništa od erupcije, to su strašne priče za turiste. Turisti jako vole vulkan, penjati se na njega, slikati se, zagledati mu u krater.
Moja prva erupcija
Dok me jedne noći, nedugo nakon toga, nije probudila buka 1000 aviona. Koji nikako da odlete. Zašto ne odlaze više, 3 je sata ujutro? Zato jer to nisu bili avioni, nego podivljali vulkan. Izašli smo iz kuće da ga vidimo, a iznad stabala se nadvio, činilo se, najveći stup dima crvene boje. Izgledalo je kao da će sad po nama pasti.
Iako mi, realno, živimo u sigurnoj zoni i nismo na putu lavi, panika je prevagnula kad smo se sjetili djeteta koje je spavalo u sobi. Ali samo na tren. Pogledali smo vijesti, ja sam izbezumljeno spremila par stvari u ruksak (većinom neptrebnih, shvatila sam ujutro), popričali smo sa susjedima i vratili se u krevet. Ujutro smo pogledali rijeku koju je napravila lava, nestvarne slike sinoćnje erupcije, za koju su mnogi koji je nisu doživjeli rekli da je bila očaravajuća... Ništa nije bilo očaravajuće u spremanju stvari za evakuaciju, ako mene pitate. Došla je predsjednica Čilea ohrabriti ljude, turisti su pobjegli, a mi smo uskoro nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Gospodin vulkan je zadimio još koji put, ali nakon toga muk.
Eruptirali su drugi, dalji vulkani i nas zasuli otrovnim pepelom zbog kojeg nismo imali sunca do 11 sati ujutro, ali i to su, valjda, radosti života u vulkanskom području. Uz vječni crni pijesak po kući i smrtnu opasnost.
Od naše kćeri smo pokušali sakriti činjenicu da su slike erupcije koje je vidjela na televiziji slike našeg vulkana, jer se bojala lave. Napravila sam grešku kad sam joj na blag, ali iskreni način išla objasniti što se nalazi u vulkanu koji mjesec ranije, nakon što me pitala 473 puta što ima unutra. Sve smo joj objasnili, i vulkan, i lavu, i pepeo, što znači dim, da smo mi na sigurnom... Sad se, kao, ne boji, ali se svako malo igra kako bježi od lave.
Svi su ovdje spremni za potres
Moja obitelj misli da sam luda što sam tu gdje jesam, ali mi se učimo živjeti uz vulkan. I uz potrese. Al to neću, valjda, nikad naučiti. Kada me prvi put zatekao jaki potres u Čileu, bio je jačine 6,2 stupnja po Richteru. Ja sam bila izvan sebe od straha. Kasnije su se Čileanci smijali mom izrazu licu, ali ja i dalje tvrdim da ništa u toj situaciji nije bilo smiješno.
Zadnji potres smo doživili prije koji mjesec, kad smo na sjeveru posjetili obitelj. Rekli su nam da je bio 5,3 stupnja jačine. Ja se kunem da je bio 10! Meni ljestvica ne treba. Bili smo u susjednoj kući s obitelji i djecom kad se počelo tresti uz zaglušujuću buku. Odrasli su pogasili plin, pokupili djecu, stali ispod dovratka, djeca su plakala jer su znala što je to... uigrana ekipa.
Ja sam u nevjerici i panici gledala oko sebe dok se moje dijete nevino igralo skačući po kauču, blaženo nesvjesna panike. Uskoro je završilo, nastavili smo s normalnim aktivnostima, a ona se nastavila igrati s rođacima koji su još brisali svoje suze. Nisam joj ništa rekla o potresima i nemam namjere. Neka živi u sretnom neznanju.
Nakon toga se uskoro dogodio onaj potres, zadnji, od 8,2 stupnja u centralnom dijelu Čilea, dovoljno daleko od nas. Srećom, nitko nije stradao, ali je tsunami porušio par drvenih kućica, trgovina i restorana uz obalu. Tužno je bilo gledati ljude koji su izgubili svoje izvore prihoda preko noći.
No, nakon toga, svatko nastavlja sa svojim životom. Unatoč sveprisutnim senzacionalističkim medijima sa slikama tsunamija i potresima, život se u toj regiji vraća u normalu, ljudi čiste ostatke svojih života gledajući u bolju budućnosti. Možda im država da nešto novaca, možda ne. Oni sigurno NE: plaču, zapomažu, proklinju boga i tektonske ploče i žive od socijalne pomoći. Oni idu dalje. Ako ovo nije upalilo, nešto drugo će. I to je jedna od stvari koje cijenim kod Čileanaca, njihov duh. Uistinu se nadam da ću dio tog duha i te pozitive upiti, a i moja kćer. Vratim li se s tim duhom u Hrvatsku i zadržim li ga, smatrat ću se bogatom.
Do tada se nadam da se moje vulkansko i potresno iskustvo neće povećavati, makar to značilo manje teksta u budućim kolumnama.
