Mama Anita Sumić, koja odnedavno s obitelji živi u Čileu, na prvo je putovanje sa svojom djevojčicom išla već mjesec dana nakon poroda, a od tada su svašta doživjeli "na cesti"
U domovini je, dakle, ljeto. Slike s plaže, mora, brodova i iz priobalnih kafića preplavile su moj news feed na Facebooku. Čitam o visokim temperaturama, toplom moru, najezdi turista. Čini mi se nestvarnim jer su na našem kontinentu počeli zimski praznici. Dani su kratki, noći su hladne i nosimo duple čarape ispod čizama. Ovi praznici traju dva tjedna i svi ih koriste kako bi otputovali ili na snijeg, ili u toplije krajeve, makar to bila i obala Čilea. Tako i mi odlazimo na sjever, na ovom obrnutom kontinentu topliju stranu svijeta, u Iquique, gdje nas čeka ostatak obitelji, da proslavimo djevojčičin peti rođendan. Tema rođendana: Frozen. Tko se, uistinu, iznenadio?
Uvijek sam u životu, pri samoj pomisli na putovanje, osjećala uzbuđenje, nestrpljenje, ushit. U zadnje vrijeme, kad čujem putovanje, malo mi se zacrni pred očima. Tome su uzrok naša učestala pakiranja, seljenja i putovanja, s naglaskom na zadnje, koje je većinu ushita i uzbuđenja isisalo iz mene za sljedeća tri desetljeća. Nakon što smo prije šest mjeseci napokon stigli i smjestili se, osim dvodnevnog putovanja u Argentinu, nismo se nigdje micali pa sam se malo odmorila. Tako da sa strepnjom govorim da se čak i veselim ovom putu.
Moram priznati da su me naša putovanja tako istrenirala da mi je cjelonoćni put s malim djetetom ili spremanje stvari za dvotjedni odmor slično spremanju i odlasku na plažu. Prvo smo putovanje s Ami obavili kad je imala jedva mjesec dana, i put je trajao sat i pol vremena, autobusom. Sad mi je smiješno to nazivati putovanjem, ali tad su mu prethodile ozbiljne pripreme. Pričalo se, planiralo i pakiralo danima.
Pitala sam se što me to snašlo
Naše prvo ozbiljno putovanje bilo je prvi odlazak u Južnu Ameriku, kad je Ami imala godinu i tri mjeseca. Svi su mi govorili da je bolje putovati sa što manjim djetetom, ali to mi ništa nije značilo. Ja sam bila u panici kako će proći skoro 20-satno putovanje s tri presjedanja, s tek prohodalom i uvijek živahnom jednogodišnjakinjom. Pročitala sam sve savjete s internetskih stranica, raspitala se kod mama s iskustvom, opremila se najboljom torbom punom svega "što ću sigurno koristiti".
"Očekuj najbolje, pripremi se za najgore", kako kaže moj tata. Kako to obično biva, polovicu stvari iz moje najbolje torbe nisam ni koristila, a većinu savjeta nisam primijenila. Gledajući sada, put je prošao odlično, bolje nisam mogla poželjeti. Ali tad sam se pitala što me to snašlo i jel' meni to stvarno treba u životu, popraćeno pitanjima o životnim izborima, poput partnera koji je MORAO biti iz tako daleke zemlje, i slično.
Što sam naučila iz našeg prvog putovanja?
Iz našeg prvog putovanja naučila sam sljedeće: da su tate dar s neba; da se dojenje, još jednom, pokazalo kao praktično i korisno sredstvo smirenja, ali, ujedno, i kao izvor frustracije za umornu mamu; da trebam uvijek imati duple pelene i troduplu promjenu, za mene, tatu i dijete; da su zdrave grickalice dobar i primjera vrijedan izbor, a da su nezdrave i šećerne grickalice sveti spasitelji u kriznim trenucima; i da vlažnih maramica i dječjih igračaka nikad nije previše. I uvijek nositi sa sobom paracetamol!
Ja sam bila uvjerena da sam ga spremila, ispostavilo se da nisam, pa kad nas je nenadana temperatura na Minhenskom aerodromu iznenadila morali smo tražiti, naći i preplatiti isti lijek koji sam greškom stavila u torbu koja nas je dočekala na odredištu.
Kamperom smo u 10 dana prešli 2500 km
U Čileu smo nakon mjesec dana odmora odlučili putovati s kamperom od Santiaga (središte zemlje) do Iquiquea (sjever zemlje). Čile je jako uska i jako duga južnoamerička država koja, zbog svoje dužine, ima sva četiri godišnja doba odjednom, ima more, Ande, najsušu pustinju na svijetu, vulkane, jezera, ledenjake... Mi smo htjeli vidjeti pustinju i obalu, a vulkane i jezera, koji su na jugu, ostaviti za drugi put. Sudbina je htjela da sada na jugu živimo.
Tako smo se odvažili na 10-dnevno putovanje kamperom s jednogodišnjim djetetom. U tih deset dana prešli smo 2500 km, posjetili mnogobrojnu čileansku obitelj koja je htjela vidjeti malu Hrvaticu, neobične krajolike, mjesta, ljude. Bilo je divno i neponovljivo. Doslovno. Jer tako nešto nikad više ne bih ponovila s tako malim djetetom. Iz nekoliko razloga:
1. ona je bila premala da bi se sad ičeg sjećala, mislim da joj je bilo napornije sjediti u autu i voziti se, nego što je uživala u ljepotama pustinjskog San Pedra de Atacame
2. ja sam još uvijek dojila, a ona se po noći budila, pa je hranjenje u u malom, uskom krevetu bila muka svaku noć
3. trebalo je planirati svaki njen obrok i nije nam se moglo dogoditi da pričekamo s jelom "nakon ove dionice ceste", jer je ona imala svoj raspored i spavanja i hranjenja, a hranjenje ugrijanom papicom na autocesti i nije nešto što bih ja nazvala zabavom (ona se smijala kad bih ja završila prekrivena njenim ručkom)
4. uz noćna buđenja, vožnju i pokušaje upijanja svih doživljaja, bila sam beskrajno umorna
Da ne duljim, drago mi je da sam upoznala Čile, ali mislim da bismo svi zajedno u tome više uživali sada nego što smo tada. Istina je da se ja danas od tog putovanja sjećam samo lijepih plaža, pustinjskih krajolika i dražesnih seoceta. No spomen na neprospavane noći, slabost od velikih visina (preko 3000 m), noćnu vožnju uz kolone jurećih kamiona, frustrirano plakanje i naše iznemoglo ponavljanje "Kad si sretan.." je pohranjen u podsvijesti. Što znači da je tu. Zauvijek.
Kad smo napokon stigli na naše odredište, ostali smo u vikendici tjedan dana, samo da se odmorimo. No to nije najgore iskustvo.
Povratak u Hrvatsku je pobjednik
Naš povratak u Hrvatsku sedam mjeseci nakon dolaska u Južnu Ameriku je pobjednik, na prvom mjestu najgorih putovanja. Ami je u tom trenutku imala skoro dvije godine. U mojoj glavi to je zvučalo kao "malo je starija, bit će lakše". Jako naivno. Na tom je putu sve što je moglo poći po zlu, pošlo je. Za početak je avion bio u 8 ujutro, što je značilo dizanje oko 4, let smo spletom glupih okolnosti morali propustiti i čekati sljedeći to poslijepodne, ta vječna presjedanja i umor, krevetić za dijete u avionu je bio premali, Ami se budila svakih pola sata, ja nisam spavala skoro 24 sata, što je izazvalo povraćanje u avionskom wc-u usred noći, dok je ona plakala toliko da nitko više u avionu nije spavao. Kad smo se napokon dočepali Croatie Airlinesa, stjuardese su mi odbile pomoći, dok sam onako zelena u licu nosila iznemoglo dijete, a Rodrigo se natezao s ručnom prtljagom.
Sjećam se da je Ami zaspala, ja sam se zamalo onesvijestila, stjuardesa me napokon uočila i shvatila da nisam lagala kad sam rekla da mi je loše, a jedna draga tetica mi je ponudila svoje lisnato sa sirom "da mi bude bolje". Uskoro smo sletjeli.
Par tjedana nakon tog putovanja iz pakla otputovali smo avionom za Srbiju, prvo u Beograd pa autom za Kruševac. Iskreno, niti se ne sjećam tog puta jer nakon opisanog paklenog iskustva, ništa me se drugo nije dojmilo.
Putujte sa svojom malom/velikom djecom!
Čitajući ove retke, čini se da je moj savjet roditeljima s malom djecom: ne putujte! Ali nije. Putujte! Ako možete, sa što manjom djecom. Njima je svejedno, samo da ste vi s njima. A ako ih dojite, još bolje. Dok je vaša dojka tu, ništa im više ne treba.
Ako su djeca veća, opskrbite se grickalicama koje ona vole, po mogućnosti zdravim, ako vole bombone i čokolade, nosite i to, zlu ne trebalo.
Ne zaboravite vlažne maramice, krpice, tetra pelene, bilo što za bilo kakvo brisanje i upijanje. Ja nisam pobornik tehnologije za malu djecu, ali ako i to pali, koristite dok putujete (ne putujete svaki dan!). Koristite ono što znate da će smiriti i zabaviti vaše dijete. Sretno dijete, sretni (i odmorni) roditelji.
Meni je drago da sam to sve prošla s malim djetetom, jer mi sada, kada putujemo, puno manje stvari predstavlja problem. A ona danas i puno više razumije pa je stresna faza pjevanja pjesmica i izmišljanja načina zabave za dvogodišnjake iza nas. Sada je punopravni član naših avantura. Kad mi se dogodi i da putujem bez Ami, nakon uživanja u vremenu samo za mene i ne razmišljanju je li netko gladan, žedan, kome se piški, bude mi žao što nije sa mnom, jer znam koliko bi se tek ona oduševila kravama na livadi, plavom sladoledu ili maloj televiziji u avionu. Zato, putujte sa svojom malom/velikom djecom. Bit će vam drago kad shvatite za što ste sve sposobni, ako preživite put. A ako pri tom i uživate, osvojili ste roditeljski jack pot.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.