Kad sam se pomirila sama sa sobom i shvatila da mom djetetu ništa ne nedostaje (ima našu potpunu predanost i ljubav) prestala sam si nametati osjećaj krivice što više ne dojim
Nakon dva mučna spontana pobačaja i srušenih snova, konačno uredna trudnoća. Bez krvarenja, bez komplikacija, ali s paranojom i terapijom Normabelima po potrebi. Nisam se ustručavala uzeti tabletu za smirenje, jer sam dobila potvrdu od svog ginekologa kako je ona poželjna ukoliko osjetim napetost, nervozu i strah i dapače, učinit će nam samo dobro. No to sam ipak svela na minimum. Sa šest mjeseci trudnoće uspjelo je djetešce zauzeti poziciju da mu ugledamo i spol. Iako manje važno da li će biti dječak ili djevojčica, znatiželja je nadjačala.
Kada se sa sigurnošću može znati spol djeteta?
"To je jedna curica", priopćio mi je ginekolog. Bila sam u sedmom nebu. Napokon ću dobiti žensko pojačanje. Treće tromjesečje bila sam mnogo opuštenija naspram prva dva. Malo sam se opustila priuštivši si koji zalogaj više i odmah se to na vagi i vidjelo. Ali briga o kojem kilogramu viška zauzimala je zadnje mjesto na ljestvici. Neka se meni samo moja curica rodi zdrava.
Drugi carski rez i problemi s dojenjem
Druga zakazana sekcija. Pripreme su protjecale uredno i osjećala sam se odlično. S dvije mlade, opuštene i divne doktorice u operacijskoj sali, zaboravila sam na strah iako ne posve, ali mi je njihova pozitiva izuzetno prijala. Ubrzo sam dobila injekciju i masku na usta. Uronila sam u neku drugu dimenziju. I onda sam se probudila bez osjećaja za vrijeme.
Moja curica u krevetiću pored mene: Malena, okrugla, lagano otečena, ali meni najljepša na svijetu. Moram priznati da mi je dojenje još od prve trudnoće bilo bauk pošto sam se mučila s prvim djetetom, što je rezultiralo depresijom i svime onime čega se nerado prisjećam.
'Nakon poroda borila sam se s depresijom'
Dogodio se deja vu. Treći dan kad su se "spremnici" napunili mlijekom, ja i malena se borimo. Sestre u rodilištu mi pokušavaju pomoći, no moja beba ne surađuje. Ona je gladna i sisala bi, ali ju je nemoguće namjestiti da povuče. Pokušavam je umiriti, ali mi ne uspijeva. Ne želim se predati, no moje tijelo više nema snage. Plače ona,plačem ja.
Naše drugo dijete - ostvaren san
Želim doći kući što prije u nadi da ćemo se kod kuće bolje usuglasiti. Međutim, kod kuće sklapam savez sama sa sobom i odlučim si pomoći bočicom. Bilo je to olakšanje za nas obje. Ona je sita mirno spavala, a moja se psiha smirila. No još uvijek me izjeda krivnja i mučim se pitanjem jesam li mogla još malo stisnuti zube. Tada zaključujem da je ipak najvažnije da ja ostanem prisebna i da nije smak svijeta ako ne dojim.
Zbog problema s dojenjem bila sam na rubu depresije
Sve se odvijalo kako treba i curica je super napredovala. Nemamo razloga za brigu i odlučujemo se za adaptirano mlijeko. Kad sam se pomirila sama sa sobom i shvatila da mom djetetu ništa ne nedostaje (ima našu potpunu predanost i ljubav) prestala sam si nametati osjećaj krivice što više ne dojim. Ovdje se možda radilo o liniji manjeg otpora, ali vodeći se onom poznatom "cilj opravdava sredstvo" fokus je bio na jedinoj bitnoj stvari; da ne propadnem psihički, jer me moje dijete treba. Svaki puta kad bih ju pogledala osjećala sam se kao pobjednica. Naše drugo dijete - ostvaren san.
