Moja beba da ne cica? Pa sva djeca cicaju!

Rodilište, dan prvi. Iskra mi se smije

Moja bebačica je kraj mene i svojim je dolaskom svijet učinila ljepšim mjestom. Još ne vjerujem da je to malo stvorenje moje. Ne vjerujem da je nešto tako prekrasno i savršeno i slatko uopće moguće imati. Ali evo je, konačno je tu. Otvara usta, savija obrve, mrnjauče, maše rukicama. Ona je pravi mali čovjek i najslađa beba koju sam ikada vidjela. Ona se i smije. Doduše, u snu, ali ona se već smije. Topim se. Oni silni stručnjaci, doktori, znanstvenici, primarijusi i svi oni s prefiksima dr.mr.sc.pr.tr.kr. tvrde kako su znanstvena istraživanja na uzorku od 1365 djece potvrdila kako se bebe počinju smijati s dva mjeseca, glavu dižu s 3 mjeseca, namiguju s pet, podriguju sa šest, mašu sa sedam, kakaju šest puta dnevno, premataju se 150 puta dnevno, jedu svaka dva sata, guguću s dva mjeseca i tri dana, a počinju sliniti s mjesec i petipol dana. Šalim se. Ali nisam daleko.

Svi bi naše bebe stavljali u kalupe pa neka se oni lijepo drže tih mjera. Ako malo izađu van okvira, hm, hm nešto s njima ne štima. Trebalo mi je malo vremena da skužim kako se uopće ne treba obazirati na te silne primarijuse, okvire i kalupe, jer se moja bebačica eto kesi već u rodilištu, gleda me bistro ko da ima godinu dana, a rukama maše ko Kolinda. I zato mame i tate, ne brinite kad vam kažu: "Hm, trebala bi biti centimetar duža, dobila je pet grama previše, već bi trebala otvarati šake." Najdraže mi je kad drugi mameki i tateki počnu: 'Moja Maja je s  tri mjeseca imala deset kila, moj Žarko je cicao točno svaka dva sata i 15 minuta, moja Ida NIKAD nije jela na dudu, moj Micek bi se vozio u kolicima do mora i natrag ako treba. Ma pustite djecu da rastu u miru i sreći, svako od njih je individua za sebe. Zamislite kakav bi svijet bio da su svi isti. Sve su to djeca, a oni znaju samo za ljubav i smijeh i baš ih briga za grame, centimetre, parametre i ostale metre. 

Rodilište, dan drugi. Ona ne cica, ona zijeva ko telček. 

A ja od svih tih navoda nisam mogla reći ni da moja Iskra cica. Ono najosnovnije koje bi, mislila sam ja, svaka beba trebala usvojiti čim ugleda svjetlo dana. (Tek sam poslije čula od puno mama da ni njihovi bebači nisu znali cicati i to mi je bilo veliko otkriće) "Jel cicate?", bilo je najčešće pitanje koje su mi svi postavljali ko da znaju da NE cicamo. "Mama, stavljajte ju na prsa, ako nemate mlijeka, doći će", rekla mi je svaka sestra koja je ušla u sobu. Pa stavite ju vi na prsa, a ako nemate mlijeka, nema veze, jer ona ionako ne vuče, nego zijeva ko mali telček, mislim u sebi.  

A ako slučajno jednom u 129 pokušaja i uspije povući, odmah spava. Ko tuka. "Povucite ju za kosu, malo ju uštipnite, nek se probudi", ponavljaju mi. Mislim da ću sebe početi vući za kosu i štipati da ne zaspim, a kraj nje možeš svirati orgulje i slušati Metallicu i Rozgu u isto vrijeme bez efekta. Jednostavno ne vjerujem, pa svaka beba cica! Zbilja sam u čudu od tog malog čuda, no nekako se nadam da je to samo početnička kriza i sutra će ona papati ko luda. I onda nas zove tata: 'Ne cica? Kaj god! Pa prisili ju!'

Rodilište, dan treći. Grčevi stvarno postoje?

Usvojili smo gradivo. Iskra jede na dudu. Da, na dudu i to na moj zahtjev, jer je gladna, a ne zna jesti. I dalje pokušavamo s cicanjem i dalje smo telčeki. Mišica je odmah prvog dana sa svojega krevetića premještena na krevet pored mene, jer me boli rana od carskog i ne mogu se stalno dizati, a želim ju blizu. Skupa spavamo, skupa dišemo i skupa uživamo. U noći ona odjednom počne neutješno vrištati, kad stiže sestra: "Ona vam ima grčeve. Naslonite ju na rame i nosite." Molim? Grčeve? To stvarno postoji? Mislila sam da su to samo priče iz onih znanstvenih istraživanja na uzorku od 1365 djece.

Sirotica mala je plakala tri sata, a ja sam ju nosala i nosala. Moja rana više nije boljela, boljelo je jer nju boli, a ne mogu joj pomoći. U tom sam trenu bila uvjerena – pogriješila sam. Grčevi su sigurno od dohrane,  ja sam kriva. Šok na šok. I onda u razgovoru s drugim mamama čiji mali se ne odvaja od prsa, a ima grčeve, s mamom blizanaca čija djeca jedu isto, jedno ima grčeve adrugo nema, ipak uviđam da nije tako. Nema to veze s dohranom, dijete ili ima grčeve ili ih nema. Točka. Nastavilo se po tri sata svaku noć i završilo.

Ne moram naglašavati da ju nisam puštala iz ruku danima i noćima. Mazili smo ju, pazili, masirali i pokupovali sve moguće kapi, sirupe, kreme, masti, čajeve i homeopatije. Pomoći nije bilo. Noćima je spavala na meni, ali Bogu hvala, to je sad prošlost. Mišica ima sedam mjeseci. Eto je, puže pored mene, uporno briše pod, gura u usta sve do čega dođe i stalno baca one svoje neodoljive smajliće. Totalni je veseljak, partija i danju i noću, ali ne od boli, nego zato jer joj se igra i  Bogu hvala da je tako. Grčeva se ne sjeća i da, CICA ko velika. 

Rodilište, dan četvrti. Samo upornost se isplati

Sutra idemo doma! Najljepši dan u mom životu. U nosiljci s nama ide malo čudo i više nas nije dvoje. Sad smo mama i tata i imamo svoj centar svemira. Dočeka me brdo cvijeća, baloni, zipka, pokloni, bake, dede, braća, sestre. Tata uviđa da nam cicanje ne ide, ali mi smo uporni, uporni, uporni, uz njegovu podršku bez koje ne bi uspjeli. O kako je samo lako odustati i više ne zamjeram onima koji jesu. Neke bebe jednostavno ne cicaju. Mišica je na dohrani, ali mi pokušavamo. Okolina ne razumije. 'Pa mučiš sebe i nju. Nije ni dohrana kraj svijeta. Isto će narasti', svi mi govore. E pa neće! Ja znam što je najbolje za MOJE dijete, a to je, potvrđeno na uzorku od milijardu djece, majčino mlijeko. Pa ipak smo sisavci po prirodi i ni jedna formula ne može tom malom organizmu nadoknaditi ono što mu je priroda namijenila.

Jedino mi moj najdraži dr. Dado savjetuje: 'Nek bude malo gladna, neće joj biti ništa. Procicati će, a ako ne bude cicala, imat će probleme za cijeli život.' Stiže nam u pomoć i moja susjeda Ivana koja je sa svojim malim prošla istu priču. Konačno mi neko pokazuje pravi položaj za cicanje, priprema me na sve moguće scenarije i ovim joj putem neizmjerno hvala. Prošli smo svašta, od faze telček do samo dohrane, preko cicanja od 24 sata (a ne svakih dva i 15 min), ali i ne dobivanja na kilaži. I onda se dogodi da Iskra s mjesec dana neće dudu već samo prsa. Muka se isplatila. Danas moja bebačica cica, papa kašice i dudu i najsretnija je i najslađa beba na svijetu.