Roditelji Kolumne roditelja 11. ožujka 2016.

Postoje li mame koje se nikad ne ljute?

žena majka
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Postoje li mame koje se nikada, ali baš nikada ne ljute na svoje najdraže? Mame koje nikada ne podignu ton? Mame koje uvijek sve rade po pe esu (iliti Pravilima službe)? Ja ne poznajem niti jednu. A i one koje su pokušavale to biti pokleknule su u nekom trenutku

Ljutnja nije samo neizbježna, nego je i nužna. Jer na njeno mjesto dolazi ravnodušnost, najgora od svih ljudskih karakteristika. (Narodna izreka)

Stvarno, postoje li takve mame? Koje se nikada, ali baš nikada ne ljute na svoje najdraže? Mame koje nikada ne podignu ton? Mame koje uvijek sve rade po pe esu (iliti Pravilima službe)? Ja ne poznajem niti jednu. A i one koje su pokušavale to biti pokleknule su u nekom trenutku.

Uostalom, zašto je uopće potrebno biti savršena mama? Ljutnja je emocija kao i bilo koja druga. Ok, ova može kao posljedicu imati nešto glasniju ekspresiju, no osim toga, ne treba se predugo zadržavati na njoj. Naravno, kad potreba za ekspresijom prođe, svakako se djetetu treba ispričati za ljutnju i objasniti mu zašto smo bili ljuti.

Djeca nas samo dodatno naljute

No, budimo iskreni prema sebi, jesu li za našu ljutnju uvijek krive dječje nepodopštine? Nekako uvijek dođe do toga da je u tom trenutku disharmonija u nama a djeca nas samo dodatno naljute nekim svojim postupcima (na koje ne bismo tako jako reagirali da smo normalne volje). Ukoliko nastojimo djeci pokazati da smo savršeni roditelji, kakvu poruku im šaljemo? Da moraju biti savršeni? Postoji li to? Naravno da ne postoji!

Osim mama koje se nikada ne ljute postoje i one koje se snebivaju kad u parku čuju "Došlo mi je da ga/ju bacim kroz prozor koliko me naljutio/la" ili neka slična konstrukcija neprimjerena mjestu, prilici, djeci, bilo čemu. Čemu snebivanje, nikako mi nije jasno. Pa, svi u sebi imamo SVE emocije. I, naravno da nećemo dijete baciti kroz prozor ali isto tako naravno da je normalno to ponekad osjetiti, pa i reći. Nismo od kamena!

Kad prođe ljutnja, najbolje smo mame

Ok, razumijem da mamama novorođenčadi, koje u sebi imaju samo onu ljubav u kojoj nema "stani, nemoj, dosta, opeći ćeš se, ne se tući, većdesetiputponavljamobucicipele..." može čudno zvučati "Katapultirala bih ga/ju do Marsa i nazad" i, dok god ne upražnjavamo bilo što od rečenog, to samo floskule, produkt naše trenutne slabosti. Čim to prođe, bit ćemo svojim najdražima najbolje mame, najbolji roditelji ikad. Još jednom naglašavam, nikako ne smijemo zaboraviti s djecom razgovarati o uzrocima i posljedicama naših i njihovih reakcija. To je neizmjerno važno.

I mi imamo pravo na time out

Zašto se bojimo ljutnje? Zašto se sramimo vlastitih emocija? (I to najčešće pred drugima gdje je većina nas savršeno ispravna – oni koje se nikad ne ljute - dok se kod kuće djeci pokazujemo u nimalo lijepim izdanjima). Naravno, ne treba vikati i ekspresivno pokazivati emocije usred parka ali, budimo realni, ne treba ni kod kuće. No ako se to već dogodi, ako ste ljuti, idite 5 minuta sami u kupaonu i stavite noge u lavor tople vode (znam, ponekad je neizvedivo ali crtić će pomoći na kratko) i duboko dišite. Ili prošećite, tek toliko da vam se misli prozrače. Legnite i stavite noge na povišeno, zatvorite oči i mislite o nekom divnom mjestu. Nakon dvije minute ćete biti bolje, vidjet ćete

Dakle, ne treba se bojati priznati da nas naša najdraža djeca ponekad izlude do te mjere da ne znamo što da radimo ni s njima ni sa sobom, treba samo uzeti pravo na time out, pravo na svojih pet minuta. Samo pet, doista.

Ljutnja je prihvatljiva uz oprosti i volim te

Dajući sebi pravo na trenutak za sebe, njima ćemo moći dati cijeli prekrasni svijet. Jer, budimo realni, može li se itko dugo ljutiti na one koji nas čine toliko radosnima, koji nas razveseljavaju samim svojim postojanjem? A ljutnja... normalna, prihvatljiva, dozvoljena – uz volim te i oprosti.

  • Avatar nanci
    nanci

    Jako dobar clanak..realno opisana svakodnevica vecine mama..svakakvih emocija imamo u sebi i dobro je da smo ih svijesne jer tako jedino mozemo poraditi na njima..svom trogodisnjaku u trenutcima (moje)ljutnje pokusavam objasniti sto me u njegovu ponasanju razljutilo i moram rec da on to jako dobro shvati..djeca nerazumiju ako se dere na njih to ih samo plasi zato mislim da bi trebalo ozbiljnijim glasom reci sve sto nam u datom trenutku smeta..jer dernjavom samo odgajamo male drecavce..

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.