Ljutnja tako i tako ne donosi ništa konstruktivno. Kad se ljutimo, srce se zatvara. A ako je srce zatvoreno, kako da ljubav dođe u njega...
Moje dijete i ja stigle smo na more. Plivanje, kupanje, ronjenje, park… Sve ono što spada u tipični godišnji odmor djece predškolske dobi. Gledam tako u svoje dijete dok ona revno roni školjke i osjećam sreću i ponos. Jer ona tako dobro roni. I pliva. I skine se sama iz mokrog badića. I onda čita na plaži. Sama. Moja predškolka. Ispunjavaju me beskrajan ponos i zahvalnost. I Istinski sam zahvalna Bogu na svemu.
I tako, iz idile, prene me moje dijete koje želi već drugi puta u danu ići na vodeni park koji, naravno, košta. Puno košta. Previše za svaki dan, kamoli za dva puta na dan.
Pa onda moje dijete traži trampolin. Pa kukuruz. Pa šećernu vunu. Pa sladoled. Pa… Pa ja poludim zbog mješavine želje i nemoći. I zaboravim na ponos i sve ono dobro gore nabrojano. Pa ja brojim, ona šuti. Pa ona prkosi, ja se ljutim. I tako nekoliko puta.
Moje dijete je moje dijete, a ne moje djetinjstvo
A kad se ohladim mislim si, pa kako je moguće da sva ta silina ponosa, zahvalnosti i radosti nestanu u trenu. Zapravo, ne nestanu, naravno. Zapravo bih joj ja najradije priuštila sve to. A niti mogu financijski niti smatram da je to potrebno. Ni dobro, u konačnici. Dakle, svega toga sam svjesna, ali i dalje se svađamo kad krene niska prohtjeva.
Ono o čemu razmišljam je da ja moram promijeniti svoj stav. Jer, ona traži, ispituje granice. I ima pravo na to. A ja, ja trebam reći da ili ne. Jasno, glasno, s autoritetom. I bez grižnje savjesti jer odbijam nešto što nije potrebno.
Realno, moje dijete je moje DIJETE, a ne moje djetinjstvo i nema veze s time što ja nisam imala sve to što ona ima danas. Dobar dio stvari koje postoje danas nisu još ni postojale u Hrvatskoj kad sam ja bila njene dobi. Nije da se žalim, da se razumijemo. Današnja djeca okružena su modernom zabavom dok smo mi morali stvarati zabavu.
Balans između dvije krajnosti
U današnje vrijeme umjetnost je naći balans između te dvije krajnosti, da dijete iskusi bar dio svih tih blještavih, zabavnih mamilica s jedne i, da stvori sistem igre i zabave 'iz ničega', s druge strane. Kad ovako pišem i razlažem sve to na dijelove, sve zvuči smisleno, no opet se sjetim svoje ljutnje i njezina opetovanog traženja. Kako to dovesti u balans?
Možda trenirati mirnoću? Reći, ok, imaš pravo na jednu 'papilovu' (tako moja prijateljica zove sve te instant zabave za djecu) a ostalo vrijeme se igramo, istražujemo prirodu i sl.? Da, to ne zvuči loše…
Zvučati i postupati razumski umjesto ljutiti se. Ljutnja tako i tako ne donosi ništa konstruktivno. Kad se ljutimo, srce se zatvara. A ako je srce zatvoreno, kako da ljubav dođe u njega…
Još samo da se svega toga prisjetimo u trenucima kad ljutnja kreće. No, dat ću sve od sebe, obećajem. Pozivam i sve vas da pokušate isto. Oni, naši mališani, su naše najveće radosti i bogatstva, upravo zbog njih je ovaj svijet ljepše mjesto. Pokažimo im da smo s razlogom baš mi njihovi roditelji.
