Roditelji Kolumne roditelja 01. rujna 2014.

Neeee vrtić!

dijete plače
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Urlajući mladi gospodin predan je u naručje teti, a mama se uputila trčećim korakom prema izlazu. No istrgnuo se iz tetinog zagrljaja, trk prema meni i uhvatio se za šal koji je vijorio od mog galopa, tolikom silinom da me skoro srušio na pod. Šal se potrgao, ja izvrnula nogu u štiklama, a mali princ me prestigao i izletio prema Škodi na parkingu. I udri nas dvoje u plač na zadnjem sjedištu moga auta

Kako je moj princ ove godine predškolac, već tri godine prvog ponedjeljka u rujnu nas dvoje prelazimo vrata vrtića i gledamo scene u kakvima smo i mi ne tako davno bili glavni glumci. A mali se još i naruga bebama što plaču. Da je samo njega bilo snimiti kamerom tih prvih dana, imao bi materijala za ruganje sebi mjesecima.

Da, da, gledala sam i ja krišom upute za novoupisanu djecu koje su redovito završavale poticajnim parolama da jednostavno imamo povjerenja da će sve biti super. Ali kad je nama najpoznatiji plač u pitanju i kad nam se steže grlo kad moramo proći kroz ta vrata prema svom radnom mjestu, nema te parole... 

Optimističan početak

Ima i onih optimističnih koji su svoje zlato već kod kuće na sve pripremili, naučili ih imena teta, ispričali im o divnim stvarima koje ih čekaju i pripremili foto aparate za grandiozni ulazak na prvu stepenicu samostalnosti. E, pa baš u toj skupini s roza naočalama ja sam bila možda najglasnija navijačica. 

vrtić | Author: Jadranka Alač, dipl. iur. Foto: Jadranka Alač, dipl. iur.

Markov prvi dan jaslica izgledao je jako obećavajuće. Samouvjereni skoro trogodišnjak uredio se u kombinaciju koju je ujko donio s puta, uprtio na leđa Roary ruksak, slikao se na ulazu kod natpisa "Dobrodošli" i razgledavao snenim okicama igračke skupine Oblačići. Kad mu je nakon sat-dva igranje dosadilo i kad je upio sve što ga je zanimalo, otišli smo hvaleći ga na sva usta kako je bio odličan i kako smo oduševljeni. Kao što rekoh, preoptimistična i preponosna - kao što često jesam kad je moj princ u pitanju.

Već drugog dana mali je počeo pokazivati sve simptome separacijskog straha navedene na panoima s ulaza, a ja sam počela raditi sve one stvari za koje na istim tim panoima pišu u kategoriji "nemojte ni slučajno". Prvo bi mu ujutro rekla (da, hm, zapravo lagala) da idemo u vrtić na sat-dva, samo ne bih li ga izvukla iz kuće, ili bi prošli autom krug preko rive prije odlaska u vrtić da pogledamo isplovljavanje izletničkih brodova. Slijedilo je podmićivanje čokoladicom, a da razbijemo nervozu, znali bi kupiti vrećicu bombona da podijeli novostečenim prijateljima ne bi li ga to zabavilo dok ja šmugnem kroz vrata prema autu.  

Prokletstvo 13. dana

Do kraja prvog tjedna, moj optimizam se rastopio kao sladoled na suncu. Najkritičniji je bio 13. dan ostavljanja, iako nije bio petak. Tog dana sam sasvim nepromišljeno obukla haljinu i štikle, a oko vrata svezala šal koji dan-danas čuvam za uspomenu, iako je uslijed dalje opisane scene postao sasvim neupotrebljiv. Show je počeo na vratima ustanove kada je mali sjeo na pod ispred i ni makac naprijed. Nekako sam ga uz uvjeravanje i bombone uspjela dovesti do ulaza u sobu. Taj cijeli put prošli smo tako da je bio sakriven ispod moje suknje koja se podigla na definitivno neprihvatljivu dužinu za vrtić.

U sobi je teta Marina s pačićima doručkovala, a za nastavak jutra imali smo krasan glazbeno-scenski spektakl by Marko. Raspjevani (čitaj urlajući) mladi gospodin predan je žurno u naručje teti, a mama se uputila trčećim korakom prema izlazu, da bi se ovaj istrgnuo iz tetinog zagrljaja, trk prema meni i uhvatio se za šal koji je vijorio od mog galopa, i to tolikom silinom da me skoro srušio na pod. Svileni šal se potrgao, ja izvrnula nogu u štiklama, a mali princ me prestigao i izletio prema Škodi na parking. I udri nas dvoje u plač na zadnjem sjedištu moga auta.

A onda se dogodio trenutak prosvjetljenja kada je mali prvi put vidio svoju mamu u takvim suzama. Neću pretjerivati, ali kada smo se oboje ispuhali, skoro da je dobrovoljno otišao teti. Dan danas ne znam što se njemu dogodilo u glavi, valjda mu je svanulo da ipak mora tamo ostati ili je pak zbrojio da mu nema koristi od kenjkanja jer će ionako biti ostavljen.

Bilo je tu još scena i u narednih mjesec-dva, ali preživjeli smo. I bolje od toga. Doduše, iz revolta je cijelu prvu zimu odbijao obući piđamu, pa je spavao u krevetiću u punoj opremi i s čizmicama na nogama, ali s dolaskom toplijih dana, i to smo nekako eliminirali. I danas pucamo od smijeha kad vidimo božićne slike iz jaslica, svi u tankim majicama zbog ugodnog grijanja, a naš mali zakopčan u bundi. I ne daj Bože da mu je netko proba skinuti.  

Samo za naše oči

Moram priznati da sam totalno ljubomorna na sve one roditelje koji su u prvim danima s osmijehom izlazili iz vrtića ponosni na svoje nasljednike koji su bez problema ostali s druge strane. Ja sam pak bila među onima koji bi ostavili djecu u suzama i požurili prema autu, pa bi onda kasnije virili kroz prozor s gornje strane da vide jesu li se unormalili. I što je najgore, djeca sve te spektakularne scene čuvaju samo za naše oči, jer mi se i sve tete kunu da se maleni umire čim mama ili tata nestanu iz vidokruga. Očito se pomire sa sudbinom i nastave istraživati čime će se zabaviti dok netko ne dođe po njih. 

Stvarno se ne smatram kompetentnom za davanje odgojnih savjeta, jer se i sama iz dana u dan sto puta zapitam "a šta sad?!" Žali Bože potrošenih para na većinu knjiga odgojnih tematika, jer na neke stvari nas ni dr. Benjamin Spock ne može pripremiti, a u prvim danima jaslica je trebao psihijatar i meni i malome. Ipak, ovaj put ću napraviti iznimku za sve one koji će se početkom rujna naći u mojim štiklama.

Vrtić je zakon, voljeli ga ili ne, potući će se sa starijima od sebe, slučajno "ponijeti" kakvu vrtićku igračku doma i na naše zgražanje se praviti da ju je zaboravio vratiti, zaljubit će se u curicu s najdužom kosom u grupi, gađati se kruhom za ručkom kada tete ne gledaju i lagati da su oprali ruke prije jela, dok su se zapravo polijevali vodom. S druge strane naučit će pomoći mlađima od sebe, crtat će čestitke prijateljima i izazvati suze mami kada na majčin dan zapjevaju "neka ti život mama ispuni svaki san".

Ali da mogu vratiti vrijeme na tri godine unatrag, sigurno ga prvih mjesec dana ne bih vodila u suknji, ni u štiklama, ni sa šalom oko vrata, niti bih virila kroz prozore nakon ostavljanja. Ako bude sljedećeg puta da prolazim adaptaciju u jaslicama, definitivno koji dan prije početka vrtićke godine odrađujem dobar trening i kupujem dobre tenisice za trčanje, pa kad nasljednik/ca ostane s tetom, bez osvrtanja ću ubaciti u sprint prema izlazu. Bolje je za živce, a i za kondiciju. 

  • Avatar tamyy
    tamyy

    Jako dobro!!!Zgodno napisano,ali i istinito!! I ja sam to prolazila sa suzom u očima i sada krećem opet(nakon 3 godine!!) sa drugom curom u vrtić...pa opet sve ispočetka!jeej!! I opet pročitam neki članak...kao bit će mi lakše!! Ili kao što se kaže..."živi bili pa vidjeli"!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.