Danas ne bih ulazila u neke odnose. Danas se čudim nekim svojim prijašnjim postupcima. No, ljepota je u promjeni. Ljepota je u razumijevanju i prihvaćanju samoga sebe u prošlosti s poštivanjem sebe u sadašnjosti
Svatko od nas ima određene gubitke u životu. Kada spomenemo gubitak, najčešće pomislimo na smrt bliske osobe, no gubitak može biti i dobivanje otkaza, raskidanje prijateljstva, gubitak kućnog ljubimca, gubitak mjesta stanovanja, novca i slično.
Kada sam se razvela, nailazila sam na mnoge poglede sažaljenja, zabrinutosti i brige na koje ne bih odgovarala jer sam se osjećala posramljenom. S vremenom sam počela sigurnije govoriti da sam dobro ili ispričala kako mi protječe dan, kako uspijevam sve organizirati… Zanimljivo je kako ljudi, kada iskusite gubitak, svoja očekivanja reflektiraju na vas. U svakom obliku gubitka nailazimo na očekivanja od okoline na koja odgovaramo onako kako se osjećamo sami sa sobom. Ako nismo u redu s gubitkom onda ne očekujemo ni odobravanje od drugih.
Nedavno je jedna osoba razgovarala o smrti svojeg muža. Ima dvoje djece s njime. U njezinom kraju je običaj da poznanici i prijatelji posjećuju ožalošćene tjednima i tako iskazuju svoju brigu. Gosti su neprestano jadikovali nad djecom i govorili im da su jadni i da ne znaju kako će nastaviti svoj život na što je njihova majka rekla da ne želi u svojoj kući vidjeti nikoga više tko će se na takav način ponašati jer njezina djeca nisu jadna i dalje nastavljaju sa svojim životima.
Ne odobravamo sebe iz prošlosti, a to smo također mi
Kakvom bojom je obojila svoja sjećanja? Bojom zahvalnosti, ljubavi, brigom za djecu, osnaživanjem i podrškom. Kakvom bojom boje sjećanja razvedeni ljudi? Uzimaju li dotadašnji život kao vlastiti odabir koji je bio ispunjen srećom ili ga preplave crnilom i optuživanjem?
Ono što često zaboravljamo jest da smo u određenom trenutku u životu donijeli određene odluke iz nekog tada nama posebnog razloga. Tada smo ga obojali svojom najdražom bojom. Zbog očekivanja da se drugi promijeni zbog nas odlučili smo u to sjećanje unijeti malo sive. A na komentare i očekivanja okoline, odlučili smo sjećanje zacrniti. I sada nam je nekada prekrasno sjećanje postalo mržnja, kritiziranje, prigovaranje i želja da se nikada nije dogodilo umjesto da ga prigrlimo i vidimo što imamo od njega. Da prije 10 godina nismo odabrali tog partnera, danas ne bismo imali djecu. Često ne odobravamo same sebe „iz prošlosti“. A to smo također mi. Samo smo drugačiji jer se svi mijenjamo.
Zašto sam obojala drugom bojom nešto što danas više nije u mojem svijetu kao mjerilo kvalitete ili dobrog odnosa? Danas ne bih ulazila u neke odnose. Danas se čudim nekim svojim prijašnjim postupcima. No, ljepota je u promjeni. Ljepota je u razumijevanju i prihvaćanju samoga sebe u prošlosti s poštivanjem sebe u sadašnjosti. A bojom kojom bojimo sjećanja mijenjamo i našu sadašnjost. Voljenjem sebe u svakom trenutku kao najboljeg što znam biti jest temelj svega što radimo, mislimo i osjećamo. Temelj zdravog odnosa prema samome sebi pa i prema drugima.
