Roditelji Kolumne roditelja 26. svibnja 2014.

Kako preživljavam razvod?

djevojčica
Foto: Ana Katarina Sansević
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Uglavnom sam OK, ali imam teških trenutaka. Kao jutros kad je Lucki prije vrtića upala trepavica u oko. Ja sam joj je izvadila i dala. A ona je zažmirila, 3 put puhnula u nju, i sa smješkom zaželjela želju. Pitala sam je (a možda nisam smjela): Luce, što si zaželjela? A ona mi je u uho šapnula (jer se želje ne smiju glasno izgovarati): Da se ti i tata opet spojite! I meni se srce raspalo.

Pitaju me ljudi, kako sam? Kako prolazim svoj razvod? Kako mi je samoj s curama? Kako preživljavam? Kako se organiziram? Kako stignem sve to? Posao, vrtić, cure, moj web, terapeutski rad? Jesam li OK?

I pitaju kako su njih dvije? Eva i Lucka? Kako prihvaćaju promjenu, da njihovi tata i mama više nisu zajedno? I jesu li OK?

Pozitivno plivanje

I kako onda, oblikovati neki jednostavan odgovor, koji će objasniti kako prolazimo kroz ovaj period? 

Dramiti nema smisla. Jer ništa nemamo od toga. Žaliti se i kukati nad svojom teškom sudbinom, također. Uostalom, ako je najgora stvar na svijetu da se sama moram brinuti za svoje dvije prekrasne kćeri, onda mislim da sam stvarno sretna osoba! 

I da, mogu reći da sam dobro. I da se OK nosim da ovim prelaznim periodom. Da učim živjeti sama s curama. Računati na sebe. I na njih. Tri mušketirke.

Mogu reći da sam sretna jer je s mene pao teret krivnje i beskonačnog pokušavanja biti u odnosu koji nije funkcionirao. Mogu reći da bolje spavam, da sam radosna kad se budim i kada me obgrle male ručice. Da pjevam dok autom idem na posao, glasno se smijem kada se nalazim s curama na pivi, uživam u radu s ljudima, i sve više pišem. Da se moja energija koje je kopnila u zadnje vrijeme, ponovno vraća u moje tijelo i moje srce.

Da sam na kraju dana zahvalna na svemu što imam, i da sve manje razmišljam o tome što nemam. 
Da sam zahvalna sebi što i dalje volim život i nisam izgubila nadu i optimizam. Što svoju vlastitu snagu vidim i cijenim puno više nego prije.

Da možda upravo sada, i tek sada, činim ono što sam davno trebala u svom životu, stavljam sebe na prvo mesto. I da konačno započinjem ono pravo prijateljstvo sa samom sobom. Odana sam sebi, imam povjerenja u sebe, osjećam da sam doista narasla u ovom procesu. I da više nego ikada prije, volim sebe.
I da sam uglavnom OK. I plivam na gornjoj polovici vala.

Trepavica

I iako sam svjesna toga da je ovako doista najbolje za sve nas, imam svojih trenutaka kada optimizam i nije moj najjači epitet. 
Da, imam teških trenutaka
Kada potonem na neko staro dno. Kada me neka situacija ili trenutak toliko izbaci iz ravoteže da teško nosim samu sebe. I kada bi željela da je samo netko tu, da me malo zagrli i kaže, ma sve će biti u redu...
Jer u jednom trenutku mogu biti savršeno dobro, osjećati se pregenijalno i misliti da je sve ovo iza mene, dok već u slijedećem...

Kao jutros.
Kada je Lucki, prije vrtića upala trepavica u oko. Ja sam joj je izvadila i dala.
A ona je zažmirila, 3 put puhnula u nju, i sa smiješkom na obrazima zaželjela želju.
Pitala sam je (a možda nisam smjela): Luce, što si zaželjela?
A ona mi je u uho šapnula (jer se želje ne smiju glasno izgovarati): Da se ti i tata opet spojite!
I meni se srce raspalo. Po tisućiti put.
Ali sam se sabrala, sagnula i nježno ju zagrlila.
I samo sam rekla: Žao mi je.

I onda sam se navečer, kada su obje spavale, uvukla u krevet, pokrila dekicom preko glave, i malo plakala. Zbog svega što je bilo i što nije bilo. Zbog svega što sam željela i voljela, a više toga nema. Jer srcu treba vremena. Da zacijeli. Da otpusti staro. I stvori mjesta za nešto novo.

Val

I kao što sam već i rekla. Nije nikakva drama. I takvi dani prođu. I ja opet krenem ka vrhu vala. 

djevojčice | Author: Ana Katarina Sansević Foto: Ana Katarina Sansević

I kada me pitate kako sam, možda je pravi odgovor: Nakon svakog vala sam sve bolje i bolje. 

Jer Život je Val
I sa svakim zamahom
Plivamo sve bolje i bolje
Gore dolje
dolje gore
Smijeh
Pa suza
Pa suza pa smijeh
U prirodnom ritmu
Kucanja srca
Osjećam i propuštam sve što dolazi
Jer jedino tako mogu
Voljeti sebe

I jedino tako mogu svojoj djeci pokazati da je sve, baš sve OK, pa čak i onda kada tonemo. Da se život sastoji od dobrih i loših trenutaka. Od teških odluka. I novih puteva. Ali da su naša srca jaka. I da uvijek imamo noge i ruke za plivanje.
I da uvijek imamo jedni druge.

  • jadranka.alac

    to je grozno teška situacija, been there, done that i ne bih to poželjela nikome, s tim da imam jednog sina koji je imao 2,5 godine kada se sve izdogađalo. kad sad pogledam tri godine unatrag, nema tu načina da prođe bezbolno. da smo ne znam koliko zrele, odgovorne i optimistične osobe. tu nema brzog rješenja, vrijeme će učiniti svoje i prema mom iskustvu i iskustvu kojeg vidim kod mojih klijenata koji prolaze razvod, oko 3-4 godine je nekakav reparacijski period. život ide dalje, radujmo se što više kad smo s djecom jer kao što dobra stara poslovica kaže "bolje dva sretna odvojena roditelja nego dva nesretna roditelja zajedno". sretno vam, mušetirke i ne dajte se!!! :-*

  • Avatar DOCKY
    DOCKY

    moje mišljenje iz iskustva i zivota je sljedeće, ponekada razvod djeci olaksa situaciju ukoliko su roditelji razumni i uvidjavni. Naravno da svako dijete zeli i mamu i tatu.. tu su oni da se pobrinu da ne lome svoje frustracije preko djetetovih ledja ... no u svakom slucaju u zivotu se dogode situacije da jednostavno zajednički suzivot nije moguc .. pa je tada još bolnije gledati da vam djete plaće i moli da se nesvadjate. po mom misljenju u svakom izboru rastati se ili ne prvenstveno treba voditi racuna kako to sve najbezbolnije prikazati djetetu te ga nauciti kako zivjeti s tom činjenicom...

  • Avatar leana24
    leana24

    mozda mami nije lako al djeca isto pate bas mi je zao

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.