Iako sam sebi čvrsto obećala da je neću odguravati od sebe kako bi lakše prebrodila činjenicu da me sada mora dijeliti s jednim malenim bićem koje me treba uza sebe svake minute, prekršila sam isto već nakon tjedan dana od dolaska iz bolnice.
Moja kći je imala nepune četiri godine kad joj se rodio najmlađi brat. Usprkos mom strahu kako će ga prihvatiti i kako ćemo se uopće snaći svi zajedno početak je bio obećavajući. Prve dane ga je samo promatrala, dodavala mi pelene i pomagala oko kupanja.
Međutim, ubrzo se to promijenilo. Iako sam sebi čvrsto obećala da je neću odguravati od sebe kako bi lakše prebrodila činjenicu da me sada mora dijeliti s jednim malenim bićem koje me treba uza sebe svake minute, prekršila sam isto već nakon tjedan dana od dolaska iz bolnice.
Beba stalno na prsima
Pošto sam forsirala dojenje, to me užasno iscrpljivalo i beba je bila konstantno na prsima, vremena za moju malu djevojčicu nije ostajalo mnogo. Znala bih joj ispričati priču za laku noć, što je još od druge godine bila naša rutina i to je bila jedina pažnja koju je tih dana dobivala. Naravno da ju je zbunjivalo i žalostilo kako sada odjednom mama ima tako malo vremena za nju, pa je, logično, pratila mog supruga u stopu tražeći pažnju samo za sebe.
Osjećala sam da to nije u redu i da joj uskraćujem ono što joj je prijeko potrebno, ali nisam si mogla pomoći. Maleni sisavac visio je na meni od jutra do sutra.
Često bi mi ulazila u sobu dok sam očajnički pokušavala uspavati dijete koje je poput demona vrištalo cijeli dan. I tada bih se samo otresla na nju neka mi ne smeta i ne stvara buku.
Nisam imala razumijevanja za nikoga
Tada nisam imala razumijevanja ni za koga. Borila bih se da ne zaspim hodajući. Bilo je frustrirajuće pokušavati umiriti dijete koje kao da nikada nije zadovoljno. Preko dana malac je spavao isprekidano, tek po pola sata u komadu. Bila sam svoja sjena.
Jedino što me motiviralo bilo je saznanje da je dojenje blagodat, a pošto sa dvoje prijašnje djece nisam uspjela dojiti niti nekoliko mjeseci, još sam više zapela u nastojanju da uspijem zadržati dijete na dojci bez pripremanja formule. Jedno poslijepodne sam nakon sati i sati mučenja i bezuspješnog hranjenja posustala.
"Nek ide sve kvragu!" Uzela sam kutiju s adaptiranim mlijekom i pripremila bočicu. Kad sam je dala djetetu ono je povuklo nekoliko puta i ostavilo. Poslije toga mirno je zaspalo. Pomislila sam, to je kraj dojenja, no to nikako nije bio kraj.
Za vrijeme te grozne borbe tješila sam se čitajući komentare ostalih majki preko društvene mreže. Začudo, većina ih je prolazila isto i nisam ja bila jedina čije dijete vrišti po cijele dane.
Kći je tražila da joj poklonim malo svog vremena
Međutim, svo to vrijeme moja je kći tražila da joj poklonim malo svog vremena. Bila bi zadovoljna ako bismo pjevale i brojale zajedno iako sam jedva imala snage i za to.
Iako sam pokušavala vratiti naš odnos na staro, više ništa nije bilo isto. Dapače, sve se drastično promijenilo. Tada sam gledala samo lošu stranu te situacije kao da nisam bila svjesna da će se ubrzo sve normalizirati. Kad prođe faza privikavanja cijele obitelji na novonastalu situaciju svima će biti lakše, ohrabrivala sam se.
Prolazili su tjedni hvatanja rutine u spavanju i hranjenju djeteta i obavljanju kućnih obveza. Nakon nekoliko mjeseci stvari su krenule na bolje. Međutim, tada su počele muke sa izbijanje zubića i skokovi u razvoju.
Potiskivala sam negativne emocije
Sve više sam osjećala posljedice stresa i iscrpljenosti. Ukućani su mi pomagali koliko god su mogli, ali nitko nije mogao zamijeniti moje mjesto. Morala sam to odraditi sama. Kad bih i ostavila nakratko sina na čuvanju, on je bio neumoljiv u traženju da mu se vratim. Često sam susprezala suze i potiskivala negativne emocije u sebi što je rezultiralo još većim stresom.
Znala sam da će sve to s vremenom proći, da su bolji dani na pomolu, ali moje tijelo je imalo sve manje snage. Napetost se očitavala i u obiteljskim odnosima. Činilo se da nitko nema razumijevanja za mene. Naravno, svi osjećaji su pojačani nakon poroda. Žena je još uvijek krhka i s njom treba pažljivo.
Ukoliko izostane razumijevanje njezine obitelji za česta stanja očaja i nemoći, žena će postajati sve razdraženija. Mnoge obitelji bore se upravo s takvim situacijama. Pružiti babinjači razumijevanje najbitnije je od svega.
Ali mnogi partneri rade upravo suprotno. Umjesto strpljenja pružaju nervozu, umjesto nježnosti hladnoću. I naravno da se njihov odnos naruši do netrpeljivosti. Manjak senzibiliteta od strane partnera u razdoblju babinja čest je i velik problem u partnerskim odnosima.
Rođenjem trećeg djeteta ponešto smo izgubili, ali puno toga dobili
Tijekom tih prvih mjeseci naučila sam da trebam ići polako i radovati se malim stvarima, fokusirati se na djecu, a ne na trenutnu situaciju. Naravno da mi to nije uvijek uspijevalo.
Sada mi se čini kako mi je promaknulo mnogo stvari vezanih za odrastanje moje kćeri i najstarijeg sina. Moja je kći porasla i to je nekako prošlo pokraj mene. Rođenjem našeg trećeg djeteta svi smo ponešto izgubili, a u zamjenu dobili još više buke, još više smijeha i veselja, zajedništva, ali i odricanja.
Kad se igraju zajedno, pjevuše pjesmice i izvode svakojake nepodopštine prizor je to od kojeg srce zadovoljnije kuca. Ipak smo svi dobili dar koji se ne može nikakvim novcem kupiti. Svi smo ponešto od njega naučili: Najstariji sin da je bratski dijeliti, kći da je odrastanje zabavnije uz mlađeg brata, a ja i suprug da je puna kuća djece blagoslov, a ne kazna.
