Roditelji Kolumne roditelja 973 prikaza 17. veljače 2014.

Lagali su mi da je dojiti lako

dojenje
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Zanimljivo je da na svim slikama žene koje doje izgledaju tako sretno i zadovoljno, a ja sam, kada sam se uhvatila u koštac s time, izgledala svakako, samo ne sretno i zadovoljno. Ali ono najvažnije je, da sam se osjećala prevareno. Lagali su mi! I Google i knjige!

Još sam tijekom trudnoće čvrsto odlučila da ću dojiti svog malog princa i kao gotovo svaka buduća majka pročitala sam svu moguću i dostupnu stručnu literaturu vezanu za dojenje, a ni googlanje istoga pojma nije mi bilo strano. Koliko je dojenje dobro za naše male prinčeve i princeze nije potrebno posebno naglašavati, ali ono što u literaturi i na Googleu na piše, jest da nije lako. Zanimljivo je da na svim slikama u toj istoj literaturi žene koje doje izgledaju tako sretno i zadovoljno, a ja sam, kada sam se uhvatila u koštac s time, izgledala svakako, samo ne sretno i zadovoljno. Ali ono najvažnije je, da sam se osjećala prevareno. Lagali su mi! I Google i knjige! Svi su se urotili protiv mene i lagali mi u oči. Jer nitko me nije upozorio da će biti tako teško i da ću se susresti s tolikim iskušenjima. No krenimo iz početka...

Izazov 1.

Svoju prvu bitku s dojenjem započinjem u bolnici. Tri sata nakon poroda donose mi mog malog princa i stavljaju mi ga na prsa. Novi smo, pa nam sestre priskaču u pomoć. Mali sisavac brzo shvaća princip i hvata sisu kao mali profesionalac. Ja sam ponosna i sretna jer sam pročitala da dojenje ništa ne boli i bradavice se neće oštetiti ako dijete pravilno prima bradavicu u usta. Ali koja je to obmana shvaćam već prvog dana...

Malac je dobar dio prve noći i prvog dana boravka u bolnici proveo prištekan na mene. Jer ako nije prištekan, pogađajte, plače! Na kraju prvog dana mu već sa strahom stavljam cicu u usta jer me boli ko sam vrag kada počne vući. Dojim svoje dijete i plačem. Plačem ko kišna godina. Zašto me mora toliko boljeti? Nakon što sam se namučila da bih ga rodila, sada me mora boljeti i dok ga hranim. U glavi kujem planove kako ću se kada dodjem kući početi izdajati i davati mu mlijeko na bocu jer ja to ne mogu... Sljedeća noć i drugi dan boravka u bolnici protječu slično kao i prvi, samo što sada već kujem planove kako ću mu dati adaptirano mlijeko, jer u bliskom susretu s izdajalicom shvaćam da i ona jednako boli. Trećeg dana čekam vizitu i otpust jer jedino što želim je odvesti svoje dijete kući, gdje ćemo nas dvoje uz tatinu pomoć vidjeti što i kako dalje.

Međutim, dolaskom kući moj se princ u potpunosti mijenja, više ne visi na cici 24 sata na dan. Cica po sat vremena svaka četiri sata i po danu i po noći. Shvaćam da je prvi izazov iza mene i zadovoljno mu se smijem u lice. Bradavice su me boljele i narednih nekoliko tjedana, ali ima istine u tome da je kod kuće sve lakše...

Izazov 2.

Prošla su tri tjedna i mogu reći da sam tada već uživala u dojenju i počela sam sve više sličiti na one mame sa slika u knjigama. Ponosno i zadovoljno sam gledala u svog malog sisavca na svojim prsima. Tjedan dana kasnije slijedi nam i prva kontrola kod pedijatra. I onda šok!

"Mama, dijete vam je gladno! Imate li vi dovoljno mlijeka?" Naime, prema njihovim tablicama malac je dobio premalo na težini, "samo" 600 grama. Pedijatar preporučuje dohranu nakon podoja sljedećih deset dana, a onda ćemo doći na kontrolu težine. Vraćamo se kući, moj princ spava snom pravednika, a ja, pogađajte, opet plačem.

U glavi mi je tisuću pitanja... A ono koje se najviše nameće jest: Kakva sam ja to majka koja nije primijetila da joj je dijete gladno? Ne, on nije gurao ručice u usta, ne, on nije plakao, i nije imao zelenu tzv., stolicu gladi. Bio je sretna i vesela beba. Beba koja je papala, gugutala i spavala. Kako sam bez ijednog simptoma trebala uopće znati da je gladan?

Nakon isplakanog mora suza, budi se lavica u meni. Lavica koja zna da bi prepoznala gladno dijete i koja osjeća da je njeno dijete dobro, samo na težini dobiva drugačijim tempom. Odbijam mužev prijedlog da za svaki slučaj ode po kutiju adaptiranog mlijeka i bočicu. Ne, on nije gladan i mi to možemo. Kontrola težine nakon deset dana pokazuje da sam bila u pravu. Od tada moj princ dobiva preko kilogram mjesečno. I to bez kapi adaptiranog mlijeka.

Sretna i zadovoljna majka sa slika

Sada, nakon 11 mjeseci dojenja, ja sam već dugo ona sretna i zadovoljna mama dojilica koje viđate na slikama. I sada znam da me nisu lagali, samo su mame slikali malo kasnije, a ne tri dana poslije poroda. Ponosna sam što sam se kao lavica izborila s izazovima koje je pred mene postavilo dojenje. I ne žalim ni dana, ni trenutka. Dojenje me povezalo s mojim djetetom na jednoj drugoj, samo nama dvoma poznatoj razini. I to je ono što je važno, a suze, bolne bradavice i sva ostala iskušenja, to ćemo zaboraviti. Sve su to izazovi majčinstva i nasi mali prinčevi i princeze zaslužuju da se tih izazova ne bojimo, već da ih pogledamo u oči i izborimo se s njima.

A sada bježim, moj sisavac me treba...

  • bettyboop

    Nakon poprilično lagane trudnoće i gotovo savršenog poroda došlo je na redu dojenje. Majko mila, koja noćna mora. Na stolu su mi dali moj dragocjeni smotuljak i rekli, možete je dojiti!!! Super!!! Ali kako??? Ne znate??? Pa stavite djetetu bradavicu u usta i dalje sve ide prirodno. Bože dragi!!! Kao i većina i ja sam se naoružela sa knjigama, internetom, tečajevima i cd-ima ali takav pakao nisam očekivala. Sad mi mjesec i pol zvuči malo al onda su se činili kao stoljeće. I još od nikog osim od svoje sestre ( koja je, na žalost udaljena 500km) nisam imala podršku. Glupa si što se mučiš, mučiš dijete, imaš male grudi pa odakla ti očekuješ da imaš hrane za bebu ( ovu idiotariju su mi rekle sestra u bolnici i patronažna) i više se i ne sjećam šta sve nisam čula. Bila sam jadna, očajna, izgubljena ali hvala Bogu na inatu koji imam u sebi i čeličnoj volji da svog anđela dojim nakon tih tako kratkih a taaaakooooo dugih mjesec i pol sve je profunkcioniralo. I tako godinu i 3 mj. Gotovo sve bolnice su postale prijatelji djece, daju podršku i firsiraju dojenje a onda vam dojenje nametnu kao totalno prirodnu stvar i vi se počnete osjećati kao totalno ne prirodna i loša mama koja ne može nahraniti svoje dijete,nešto osnovno, nešto prirodno. Al sva muka se na kraju isplati. Poseban osjećaj. Predivan.

  • Avatar Mamilyn Monroe
    Mamilyn Monroe

    Članak je definitivno istinit jer jako jako puno mama ima iste muke...Ja sam se više plašila dojenja nego poroda,jer većina mojih prijateljica i poznanica nije uspjela dojiti, naslušala sam se priča o mastitisu,ragadama i ostalim krasotama,no kao i za porod,mislila sam si,nekako budem,a ako ne,tu je nadohrana.Ni prva ni zadnja. No,srećom,od prvog podoja na stolu nakon poroda ,pa do danas,4.5 mjeseca nakon poroda,a nadam se i barem još pola godine, isključivo dojim bez ikakvih problema ,zahvaljujući najprije sestrama u rodilištu i njihovim savjetima,patronažnim sestrama, i mužu (koji mi je na početku,onako omamljenoj i osjetljivoj od postporođajnih hormona govorio 'aj ne slušaj tetu/strinu/babu koje ti govore da nemaš mlijeka,da ti nije dosta kvalitetno i gledaj našu zadovoljnu hrgu kako raste naočigled'...A na hrgi je najveća zasluga,takvu eleganciju u dojenju još nisam vidjela,od prvog dana nije ga trebalo nariktavat,nutkat,sam je shvatio što i kako i koliko, tako da ni ne bljucka,nego se natanka onolko kolko mu treba . Prenosim najbolji savjet koji sam dobila od patronažne 'ne gledaj na sat,ne zamaraj se brojkama,minutama,mililitrima,gramima,osluškuj dijete i osluškuj sebe,budi opuštena,sita,zadovoljna,i dojit ćeš bez problema '

  • Avatar MašaS
    MašaS

    Članak je na mjestu, moje iskustvo je bilo slično. Ali, dojenje nije jedini moment o kojem se ne krije istina. Iz nekog, meni nepoznatog razloga trudnoća, porod i dojenje su idealizirani do te mjere da se svaka novopečena majka osjeti nesposobnom. slažem se.. evo, upravo muku mučim s dojenjem, srećom imam podršku i razumijevanje okoline. trudit ćemo se dojiti kolko god možemo, a ako neće ići, opet dobro. bitno da smo dali sve od sebe.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.