Lagali su mi da je dojiti lako

Članak je na mjestu, moje iskustvo je bilo slično. Ali, dojenje nije jedini moment o kojem se ne krije istina. Iz nekog, meni nepoznatog razloga trudnoća, porod i dojenje su idealizirani do te mjere da se svaka novopečena majka osjeti nesposobnom.

Meni je prvi dan bilo ok, drugi dan me užasno bolilo, treći dan je bol bila tolika da sam svaki put plakala dok sam ju dojila. Sljedećih mjesec i pol me je bolilo isto kao i taj treći dan, imala sam i krvavu ranu na bradavici. Rodila sam carskim, mislim da sam bila jedina u bolnici koja je dojila, osoblje bolnice mi baš nije bila najbolja podrška! Sa infuzijom u ruci i nepokretna sam sama bebu prebacivala preko sebe i stavljala na prsa! Sramota pored tolikih med. sestara kojima bi se na licu vidjelo da im je muka svaki put kad bih pozvonila na ono zvono. U tih tjedan dana koliko sam bila u bolnici, samo sam 3 puta stisnula zvono…
AD- ja mislim da svakoj mami kažu da nema dovoljno mlijeka! Rekli su meni i svakoj mami koju poznam, samo što sam ja to odbila i bila odlučna u tome da moje dijete formulu neće niti probati. I bila sam u pravu! Normalno je da dojeno dijete manje dobiva na težini, kasnije se to sve ustabili, Pa valjda mama zna kad joj je dijete gladno, a ne tamo neka doktorica koja jednom mjesečno vidi dijete…

evo na svu sreću nemam sličnih iskustva, sve je od prvog dana kao iz knjige, jedino što mislim da vas nitko ne pripremi na to koliko to što dojite svoje dijete može biti duuugotrajno, mališa je i po 2 sata znao cickati, ukočiš se kakvu god pozu smisliš,a i ima nas mama sa punoo mlijeka i to me nitko nije upozorio pa smo prvih 2-3 tj skoro se udavili svaki put kod klope, dok nisam primjenila tehniku izdoji se malo prije nego staviš dijete na prsa , ugl sve to dođe na svoje, svaka mama uhvati grif, samo uporno i smireno.. sretno  svima!!

Moj bebač ima sad 5 mj. Članak kao da sam ja pisala… :)

Lakše je kad znaš da je i drugima tako i da je sve to normalno. 

Ja sam jako realna kad me neko pita o trudnoći, porodu i dojenju. Mislim da te “čudesne mame” samo rade gore sa tim svojim bajkama oko toga i novim mamama nabijaju osjećaj da one nešto ne rade kako treba.

Moje malo sada ima mjesec i pol. U bolnici jeo svaka 2 sata; osim što sam 2 dana imala problema sa bolnim bradavicama, ostalo sve super… rodili se sa 3620g, doma smo došli sa 3510g. dijete super napreduje.
Došli doma on jede svakih sat do sat i pol; nemam problema sa bolnim bradavicama, ali je malo naporno kad je razmak između dva podoja pola sata. 
Na prvom savjetovalištu dobila savjet da ga dojim svaka dva sat; pošto dijete nije gladno i sa mjesec dana ima 5200g. Ali, ako ja njega ne dojim kad on traži on je gladan; ne da plače već vrišti iz petih žila i nakon toga hlapljivo jede, pa usred dojenja vrišti jer je gladan, a ne može jesti jer se nagutao zraka. Bolje da se ja prilagodim djetetu i njegovim potrebama, nego da ga maltretiram.
Dojenje je jedan veliki izazov!

ErikovaMama

Članak je na mjestu, moje iskustvo je bilo slično. Ali, dojenje nije jedini moment o kojem se ne krije istina. Iz nekog, meni nepoznatog razloga trudnoća, porod i dojenje su idealizirani do te mjere da se svaka novopečena majka osjeti nesposobnom.

U potpunosti se slažem….Mene se pokraj svih izazova dojenja lomilo to što je malena prvih 6 tjedana non stop sisala,a onda uz to idu klasični komentari:“Mlijeko ti je slabo!” “ Daj bočicu,zašto se patiš?” “A ti misliš dojiti??” itd itd

ErikovaMama

Članak je na mjestu, moje iskustvo je bilo slično. Ali, dojenje nije jedini moment o kojem se ne krije istina. Iz nekog, meni nepoznatog razloga trudnoća, porod i dojenje su idealizirani do te mjere da se svaka novopečena majka osjeti nesposobnom.

slažem se.. evo, upravo muku mučim s dojenjem, srećom imam podršku i razumijevanje okoline. trudit ćemo se dojiti kolko god možemo, a ako neće ići, opet dobro. bitno da smo dali sve od sebe.

Članak je definitivno istinit jer jako jako puno mama ima iste muke…Ja sam se više plašila dojenja nego poroda,jer većina mojih prijateljica i poznanica nije uspjela dojiti, naslušala sam se priča o mastitisu,ragadama i ostalim krasotama,no kao i za porod,mislila sam si,nekako budem,a ako ne,tu je nadohrana.Ni prva ni zadnja. No,srećom,od prvog podoja na stolu nakon poroda ,pa do danas,4.5 mjeseca nakon poroda,a nadam se i barem još pola godine, isključivo dojim bez ikakvih problema ,zahvaljujući najprije sestrama u rodilištu i njihovim savjetima,patronažnim sestrama, i mužu (koji mi je na početku,onako omamljenoj i osjetljivoj od postporođajnih hormona govorio ‘aj ne slušaj tetu/strinu/babu koje ti govore da nemaš mlijeka,da ti nije dosta kvalitetno i gledaj našu zadovoljnu hrgu kako raste naočigled’…A na hrgi je najveća zasluga,takvu eleganciju u dojenju još nisam vidjela,od prvog dana nije ga trebalo nariktavat,nutkat,sam je shvatio što i kako i koliko, tako da ni ne bljucka,nego se natanka onolko kolko mu treba .
Prenosim najbolji savjet koji sam dobila od patronažne ‘ne gledaj na sat,ne zamaraj se brojkama,minutama,mililitrima,gramima,osluškuj dijete i osluškuj sebe,budi opuštena,sita,zadovoljna,i dojit ćeš bez problema ’

Nakon poprilično lagane trudnoće i gotovo savršenog poroda došlo je na redu dojenje. Majko mila, koja noćna mora. Na stolu su mi dali moj dragocjeni smotuljak i rekli, možete je dojiti!!! Super!!! Ali kako??? Ne znate??? Pa stavite djetetu bradavicu u usta i dalje sve ide prirodno. Bože dragi!!! Kao i većina i ja sam se naoružela sa knjigama, internetom, tečajevima i cd-ima ali takav pakao nisam očekivala. Sad mi mjesec i pol zvuči malo al onda su se činili kao stoljeće. I još od nikog osim od svoje sestre ( koja je, na žalost udaljena 500km) nisam imala podršku. Glupa si što se mučiš, mučiš dijete, imaš male grudi pa odakla ti očekuješ da imaš hrane za bebu ( ovu idiotariju su mi rekle sestra u bolnici i patronažna) i više se i ne sjećam šta sve nisam čula. Bila sam jadna, očajna, izgubljena ali hvala Bogu na inatu koji imam u sebi i čeličnoj volji da svog anđela dojim nakon tih tako kratkih a taaaakooooo dugih mjesec i pol sve je profunkcioniralo. I tako godinu i 3 mj. Gotovo sve bolnice su postale prijatelji djece, daju podršku i firsiraju dojenje a onda vam dojenje nametnu kao totalno prirodnu stvar i vi se počnete osjećati kao totalno ne prirodna i loša mama koja ne može nahraniti svoje dijete,nešto osnovno, nešto prirodno. Al sva muka se na kraju isplati. Poseban osjećaj. Predivan.