Roditelji Kolumne roditelja 01. listopada 2014.

Kako voljeti djecu i kad nas izluđuju?

djevojčica durenje
Foto: Ana Katarina Sansević
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Malu bebu je lako voljeti. Tako je slatka, mala, nezaštićena. Sve ćemo napraviti da to malo stvorenje bude zbrinuto. No što kad dijete malo poraste pa ne želi presvući pelenu, ne želi jesti večeru i ne želi ići spavati, kada se baca se po podu, ili se ne želi voziti u kolicima nego urla da ga nosimo?

Ljubav! Što je to Ljubav i kako ju primjećujemo? Kako znamo da nas netko voli? I kako volimo nekog drugog? Kako volimo svoju djecu? Možda najbitnije od svega, kako naša djeca osjećaju našu ljubav? I da li je sve, za što mislimo da je ljubav, doista ljubav?

Ljubav

Prije nego što sam rodila svoju prvu kćer, ponekad sam se pitala, kako ću je zavoljeti? Da li je ljubav prema djeci osjećaj koji se rodi istovremeno s djetetom, ili je to osjećaj koji se gradi s vremenom kako to maleno biće raste uz nas?

Sjećam se prvih dana totalne zaljubljenosti u moje dijete. Danas znam da je to bila posljedica više faktora. Sreće što je porod dobro prošao, što moje dijete ima sve ruke, noge i samo jednu glavu, podivljalih hormona koji su se pokušavali uravnotežiti u meni, te lučenja oksitocina, koji je prirodan hormon koji se luči za vrijeme dojenja, a služi za vezivanje majke i djeteta. Priroda sama po sebi ima svoje lucidne mehanizme. Koji, htjeli mi to ili ne, djeluju.

Bezuvjetnost

Malu bebu je lako voljeti. Tako je slatka, mala, nezaštićena. U nama se javlja prirodan zaštitnički impuls. I sve ćemo napraviti da to malo stvorenje bude zbrinuto. Nosit ćemo, dojit ćemo, prematat ćemo, pjevati uspavanke, ljuljuškati, tisuću puta cmakati u obraz, maziti i paziti. Voljet ćemo bezuvjetno. To malo stvorenje postati će centar našeg trenutnog svemira i ništa, bar u tim prvim mjesecima, neće biti bitnije.

Pa čak ni to što se pet puta pokakao. Što ima grčeve i prva tri mjeseca plače i vrišti cijelo poslijepodne. Što smo neispavani i umorni i imamo ogromne podočnjake. Ne, uglavnom se ne možemo ljutiti na to malo biće, jer ono treba našu pomoć.

Sve, iako je ponekad teško, izgleda tako lako. Volimo i to je divno.

Kriza

Međutim, kako svaki odnos uvijek dođe u neku krizu, tako se i ovom odnosu, bili mi svjesni toga ili ne, krizica približava. Jer mala beba postaje sve veća i veća i postaje svjesna svoje osobnosti. Mali ego se razvija i dijete shvaća da ne mora sve biti kako mama (i tata) kažu i da želi da bude po njegovom. Pa onda ne želi presvući pelenu. I ne želi jesti večeru. I ne želi ići spavati. Jer želi pogledati jos pet Dora. I urla ako netko uzme njegovu šalicu za pranje zubi. Ili naopako obuče majicu. Ili ne pročitamo bar 50 priča prije spavanja.

I ne sviđaju mu se dogovori, pregovori i pravila u kući. I baca se po podu kada ne kupimo baš taj slatkiš u dućanu. I ne želi se voziti u kolicima nego urla da ga nosimo, iako u rukama imamo torbu, par vrećica i ruksak s njegovim stvarima. Nema veze, jer dijete zna što želi. A to sigurno nije da nam baš u tom trenutku olakša stvar, zašuti bar na tren i postane kooperativno. Ma makar na pet minuta.

Ne/ljubavnost

I onda, kako sada volimo svoju djecu? Kako voljeti to malo derište koje bih u tom trenutku najradije bacila kroz prozor? I rekla: ZAŠUTIIII!!! Ne na pet minuta, nego bar na tri dana! Da se malo odmorim. Od tebe. I od sebe.

I kako onda biti ljubavan? I kako i dalje voljeti bezuvjetno?

Bez da kažemo - ako napraviš to i to, nećeš dobiti to i to! Ako ne pojedeš ručak, nećeš dobiti desert! Ako ne pospremiš sobu, nisi zaslužio crtić! Je li to uopće moguće?

Jer djeca našu ljubav doživljavaju kroz naše prihvaćanje i neprihvaćanje njihove osobnosti. I ponekad, mi tvrdimo da ih volimo, ali poruka koju im šaljemo je upravo suprotna. Ako im kažemo da nisu OK zato jer se bacaju ili imaju neuredne bilježnice, ako vičemo na njih jer su nespretni i šlampavi i zaprljaju se 100 puta na dan i svaki put proliju čašu soka po podu... poruka koju im šaljemo je: "Nisi OK takav kakav jesi. Moraš se popraviti da bi te mogli voljeti. Moraš biti bolji. Moraš biti dobar. I onda će sve biti u redu. Mama i tata će biti zadovoljni. I voljet će te."

Prihvaćanje

Možda su nas to rijetko učili, ali ljubav je prihvaćanje. Prihvaćanje našeg djeteta takvog kakvo je. Pod tim ne mislim na bezuvjetno popuštanje i liberalan odgoj (koji za posljedicu ima male narcisoide koji nemaju postavljene nikakve granice prema svijetu oko sebe). Pod tim misllim da stvarno VIDIMO to svoje dijete. Da stvarno probamo OSJETITI što se s njim u tom trenutku dešava. Da probamo UOČITI koji je triger uzrokovao neko, nama neprihvatljivo, ponašanje. Da provjerimo. Da pitamo. Da razgovaramo. Da razumijemo. I onda djelujemo.

I kada kažemo NE, da to kažemo s ljubavlju. Da naša jedna ruka kaže NE, ne prihvaćam to ponašanje, ne želim da to radiš, neću ti to dopustiti, a da druga kaže DA, tu sam za tebe. Imaš se pravo ljutiti, imaš pravo negodovati što ti neću ispuniti želju, vidim te, prihvaćam te i tu sam. Volim te unatoč tome. Sve je u redu!

Jer, naše ljubavno NE, je ključna stvar koja mijenja djetetovo ponašanje. Pomaže im da se uče nositi sa frustracijama u svom životu. Djeca nemaju izgrađen kapacitet za nošenje sa situacijama u kojima se ne prihvaća njihovo ponašanje. U dobi od dvije godine oni su mali narcisi koji misle da se svijet vrti oko njih. A mi smo ti koji im moramo pomoći da to shvate i da izgrade kapacitet da se nose s frustracijama. A to činimo na način da im dozvolimo da emocije manifestiraju, da se ljute, da plaču, da negodoju. I da budemo uz njih. I da ih volimo.

Volim te!

Jer, poruka koju im time šaljemo je: OK si mi. Takav kakav jesi. Pomoći ću ti. Iako se ne slažem s tvojim željama i ne želim ti ih ispuniti, iako i dalje želim da ideš u krevet nakon jednog crtića i da pojedeš svoj ručak, neću ti uskratiti svoju ljubav ako to ne napraviš. Nisi zbog toga "zločest". Voljet ću te i onda. Bez da svoju ljubav uvjetujem.

Jer tu sam pored tebe. Moja uloga u tvom životu i moj životni zadatak je da te volim. Pa čak i onda kada je to teško! I baš i onda kada je teško. A ako to ne znam, da naučim.

Tako smo izabrali kada smo odlučili da naša djeca dođu u naš svijet.

Jer koliko smo mi njihovi učitelji, toliko su i ona naši!

  • bibach28

    Moje jedno ima 3 i pol god a drugo 1 i 8mj smatram da stariji vec treba shvatit kad je ne da je ne i nema rasprave igracke se moraju pospremiti on to zna a nece to me ljuti i izmislja 1001 razlog da ne pokupi te je pospan te zedan te gladan pa mu se pisa kaka itd al uvela sam ih tako sto kad je ostavio razbacano pokupila u vrecu iznesla van i rekla da sam bacila drugi put bere igracke jer misli da cu baciti :)  malo im treba strogoce jer gdje bi dospjeli kad bi im dopustili sve.

  • Avatar mmama2
    mmama2

    ajme super ste to sročili, sve te emocije.. pogotovo onaj dio da zašuti na tri dana , neobična je ta roditeljska ljubav, baš bezuvjetna..

  • Avatar mama842
    mama842

    Prekrasan članak...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.