Kada se osvrnem na posljednju godinu, osjećam se kao da sam živjela u nekom balončiću sa svojom curkicom. No, prošla je godina dana i balončić od sapunice je odjednom eksplodirao, a ja se moram vratiti na posao. Malo sam računala i zaključila da će biti odlično ako uhvatim i sat vremena dnevno koje ću kvalitetno provesti sa svojim djetetom
Prošla je godina dana i proslavili smo prvi rođendan moje djevojčice. Više nisam mama male bebe, već djevojčice koja raste naočigled od večeri do jutra i koja je prekrasna u svakom pogledu. Kada se osvrnem na posljednju godinu, osjećam se kao da sam živjela u nekom balončiću sa svojom curkicom. U balončiću od sapunice, u kojem je bilo toliko šarenila osjećaja i doživljaja i u kojem smo bile zaštićene od cijelog svijeta, svih problema svakodnevice.
I unatoč tome što u šarenilo spada i puno isplakanih suza, puno izgubljenih živaca, puno novih situacija iz kojih na prvi pogled ne vidiš izlaza, bio je to svijet za sebe, prekrasan i neopisiv svijet koji ne možeš nikome opisati, već ga svatko mora doživjeti za sebe. Nikada nisam mogla niti zamisliti da se u toliko malo vremena može toliko intenzivno proživjeti toliko različitih osjećaja.
Povratak na posao
Prošla je godina dana i balončić od sapunice je odjednom eksplodirao i moja je stražnjica pala na grubo tlo svakodnevice. Treba se vratiti na posao, natrag u rutinu, iako ta rutina više nikada neće biti kakva je bila prije nego što sam postala mama. I upravo taj povratak na posao je ono što me brine.
Ne toliko zbog samog povratka na posao, iako nakon gotovo godinu i pol izbivanja s posla čovjek se zapita (barem u djeliću sekunde) kakva će me situacija dočekati, hoću li se snaći na poslu i koliko će sve biti drugačije sada kada me doma čeka najveća obveza i radost, već kako ću uskladiti ta dva svijeta?
S jedne strane sam uzbuđena zbog povratka na posao jer znam da me tamo čekaju moje kolegice i jutarnje ispijanje kavice i brbljanje o svemu i svačemu, a i nije loše malo se maknuti iz četiri zida, promijeniti okolinu na nekoliko sati dnevno, i, samo kao onako usputno, zbog plaće koju sam već skoro zaboravila kako izgleda na računu.
No, tu dolazi i drugi dio medalje, a to je da će proći gotovo cijeli dan, a ja neću biti sa svojom najdražom. Neću se moći s njom igrati i jednostavno uživati u mnogim prvim putevima.
Završetak jedne ere
Računam malo i zaključim da, ako uhvatim dnevno sat vremena koje ću kvalitetno moći provesti sa svojim djetetom, to će biti odlično. Dok dođem s posla, skuham ručak već je 18.30 sati, nećemo niti spominjati da još nešto napravim po kući i eto već je vrijeme da moja curica ide na spavanje. I tako prođe dan, pa tjedan, pa godina. Ne sviđa mi se taj dio stvarnosti!
Pisala sam već kako želim svoje dijete naučiti puno stvari, kako se ponašati, ukratko kako želim odgojiti svoje dijete. I onda dolazi još jedna činjenica iz svijeta stvarnosti – svi će moje dijete odgajati više nego ja jer većinu dana ona nije sa mnom. Definitivno mi se taj dio ne sviđa! Ali realnost je takva. Novac se treba zaraditi, a ono malo vremena što ostane treba iskorištavati maksimalno. Ne znam kad ću se družiti s prijateljima, kad ću napraviti puno toga, znam samo da želim to malo sati ili da kažem minuta u danu iskoristiti za kvalitetno druženje s kćerkicom.
Možda stvarnost nije toliko okrutna kako mi se trenutno čini, dapače, toliko ljudi to uspijeva uskladiti pa valjda ću onda i ja. U svakom slučaju, nije da imam drugog izbora, barem dok odluka pada da sam mama koja radi. Završava jedna era i počinje potpuna jedna nova.
