Svako dijete voli svoju mamu. Kad su mali prate vas u stopu, poskrivečki se ušuljaju u krevet. No, dođe vrijeme kad bi vi htjeli da su još tako mali jer su prebrzo narasli
Nedavno sam pročitala kratku priču o dječaku koji je pitao tatu što je to superjunak. Otac mu je odgovorio da je to netko koga nikad ništa ne boli, ničeg se ne boji i uvijek je tu kad treba pomoći u nevolji. Dječak je zaključio da je onda superjunak mama i da kad odraste želi biti mama.
Ja jesam odrasla i jesam mama, ali i kad ostarim želim biti ta ista mama. Prije par večeri, kad su djeca išla na spavanje, stariji sin me pozdravio i otišao u svoju sobu, dok me mlađi trogodišnjak čekao sjedeći na krevetu. Tad sam se sjetila da me tako nekad čekao i stariji. Uhvatila me tuga što sve tako brzo prolazi, mada se činilo da će trajati u nedogled. Legnem ja tako pored ovog malenog, slušam kako diše i gledam ga kako spava. Pitam se kad ću prestati biti njegova "mamica" i postati njegova "stara". I moja je mama preko noći postala "moja stara", a nije baš bila toliko stara. I zato ova kolumna nije o nama nego o njima.
Kad postanemo roditelji i dobijemo djecu često zaboravimo da smo i mi nečija djeca i da taj netko silno želi da ga posjetimo, nazovemo ili zagrlimo. Sve ono što mi danas činimo za svoju djecu, naši su roditelji to nekad činili za nas. Ni njima onda, a ni nama danas, taj posao nije bio nimalo lagan. Spadam u kategoriju ljudi koji silno vole iskazivati emocije, pa koliko god vremena prošlo nikad mi nije dosta da budem nečije dijete i nikad mi nije dosta da svoju djecu izgnjavim dovoljno da se osjećaju kao bebe.
Rastemo, odrastamo i sazrijevamo, ali dok god imamo roditelje, i mi smo djeca. Ne plašite se odnosa vaše djece prema vama ako im pružate lijep primjer u svojem odnosu prema roditeljima. Uživajte u svakom danu s vašim klincima, stvarajte lijepe uspomene. To su vam i moje želje u novoj godini.
