Roditelji Kolumne roditelja 04. kolovoza 2014.

'Plakala sam kad sam prvi put ostavila sina preko noći'

Doris Pinčić Rogoznica
Foto: Slavko Miđor/PIXSELL
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Po prvi puta sam D morala ostaviti na dva dana. Ovo razdvajanje podsjetilo nas je koliko se volimo. Za mene je bilo vjerojatno bolnije nego za njega, za bakicu, koja se dočepala svog potomka, vrh svemira. Hoće li drugi put biti lakše? Vjerojatno hoće, ali iz ovog puta shvaćam da je od samog fizičkog dodira puno važnija ta tajna nevidljiva veza koju majka ima sa svojim djetetom

Još prije trudnoće, puno prije, znala sam da želim biti majka. Najbolje bi bilo reći, oduvijek sam imala potrebu za time. Valjda iz tog razloga, također oduvijek, bolje razumijem djecu nego odrasle, baš kao i oni mene. Djeca sa svojom brutalnom iskrenošću imaju neko sedativno djelovanje na mene. Pa čak i kad mi viknu iz publike (dok igram predstavu u vrtiću), e ovo je dosadno, njihova iskrenost uvijek pobuđuje osmijeh na lice, ma koliko brutalna bila. Ne znam kako odrastanje uglavnom uspije zeznuti stvar kod svih nas, ali eto uspije.

Dakle, to da ću biti i majka i to čim prije, nikad nije bilo upitno. Kao ni to da volim raditi. Puno i predano. I tu ću se ponoviti - oduvijek! Prvi novac zaradila sam vrlo rano, a od svog prvog posla do danas nisam prestala raditi. Inspirira me mogućnost napretka, kreiranje, domišljanje, preskakanje prepreka, zaobilaženje "radova na cesti", gužva, rokovi, ostvarenje snova i život punim plućima, ono da jednog dana, prije nego sklopim oči, mogu sama sebi stisnuti ruku mirne duše.

U trudnoći sam se osjećala moćno

Hvala Bogu imala sam prekrasnu zdravu trudnoću u kojoj sam disala punim plućima i koristila svoju, nikad veću životnu energiju i koja mi omogućuje da radim cijelo vrijeme. Igrala sam predstave do 6.mjeseca trudnoće, pokrenula posao, počela raditi na radiju i dogovarala projekte za budućnost, sve to dok je moj dječak rastao u meni.

Divim se ženama koje, zbog komplikacija raznih vrsta, preleže devet mjeseci čuvajući to malo stvorenje i goreći od želje da dođe na svijet, da ga upoznaju. Mislim da svakoj toj ženi treba dati Nobelovu nagradu nove kategorije - za život iako znam da je njihova najveća moguća nagrada - iznesena trudnoća. Upravo zato što postoje takve teške i problematične trudnoće, mi koje smo blagoslovljene laganim i ugodnim druženjem u varijanti 2 u 1 trebamo to iskoristiti. Mogla bih slobodno reći da mi je trudnoća bila do sada najljepši period u životu ( osim zadnja dva tjedna kad sam bila luda od trbuha, mokrenja, kila, želje da ga upoznam..); imala sam energije, osjećala sam se posebno jer nosim život u sebi, osjećala sam se moćno jer nikad nisam sama, a osjećala sam se i maženo i paženo jer bome svi me i jesu pazili i štedjeli.

Svi imaju obzira prema životu koji nastaje. Imala sam tek jedno neugodno iskustvo kada je gospodin otkazao dogovorenu mi voditeljsku gažu jer, kako je rekao, nije lijepo vidjeti ženu s trudničkim trbuhom da vodi program?! A zašto pobogu nije? Seljak. Takvima ne vrijedi posvetiti više od dvije rečenice.

Suma sumarum, Bogu zahvaljujem, savršena trudnoća dopustila mi je da puno radim. Svi su me upozoravali da neće to baš tako lako biti kad rodim, kad više ne budemo 2 u 1. Naša dobra baka je to možda najbolje opisala kad je saznala da će nam stići nas D, rečenicom - do sada ste bili jedan kroz jedan, a sad ste u službi naroda. Onda sam se smijala, a sad razumijem. Itekako razumijem.

Obaveze se pojačavaju

Vrlo brzo nakon poroda shvatila sam da je biti majka posao od 24 sata dnevno na koji se dolazi i bolestan, umoran, uvijek i zauvijek. Ali isto tako, morala sam biti i realna, moj posao je takve prirode da ne trpi izbivanje. Svima je jako slatko da sam majka, ali s druge strane svi mašu honorarnim ugovorima i podsjećaju- ako ne radiš, nema ni plaće. Ako te dugo nema, mjesto će se popuniti vrlo brzo. Neumoljiva je činjenica da vrlo brzo moram početi raditi. Olakotna je okolnost da posao koji radim volim u svakoj njegovoj pori.

Počinjemo s radijskim obavezama jer mi je radio kuća na kojoj radim 3 minute od kuće, a suprug mi dovodi anđela na dojenje i pedeset posto šihte provodimo tamo zajedno. Zbog navedenih okolnosti ne osjećam to kao toliki stres. Kad dođem doma, vrijeme provodimo posvećeno i kvalitetno, čitamo priče, svaka igračkica ima nam svoj način glasanja, smijemo se, pjevamo, a osmijeh na njegovom licu govori mi da smo na dobrom putu, da je zadovoljan.

Majkama je to vjerojatno i krajnji cilj - da je dijete zadovoljno. Do neba sam zahvalna svima koji mi pomažu; suprugu, bakicama i teti. Malo po malo obaveze se pojačavaju, ali ide nam jako dobro. Nedostaje mi uvijek kad nije sa mnom, ali realna sam i svjesna i znam da život nije bajka i, osim što ga moram okružiti s najviše ljubavi koliko mu mogu pružiti, valjalo bi osigurati mu i pristojan život. I sve to balansiramo odlično do situacije koja nam se ovaj tjedan pojavila. Na rasporedu obaveza jasno stoje dva datuma - predstava na Lošinju i odmah dan kasnije predstava u Krapini.

Budući da sam prošle godine putovala brzom katamaranskom linijom do predivnog Lošinja, odmah sam iskombinirala u glavi da ćemo nas troje poći dan prije predstava, da ćemo se kupati i uživati u tom zemaljskom raju, a kada s ekipom trebam krenuti za Krapinu, tata će se vratiti za Zadar (tamo smo na svim odmorima jer nam je tamo obitelj). Ja ću obaviti što imam na kontinentu i vratiti se još tu večer, dakle bit ćemo razdvojeni samo jedan dan cijeli. I to je puno, ali znatno bolje od onoga što slijedi.

Plač zbog razdvajanja

Dva dana prije planiranog puta dolazim kupiti karte za brod i ostajem neugodno iznenađena kad saznajem da je linija od Zadra do Lošinja ukinuta, a ne postoji drugi tako jednostavan način da dođem do tamo. Trajekt koji vozi šest sati ne dolazi u obzir, cestom to traje sto godina, sve ovo razmišljanje i kombiniranje jasno dovodi do zaključka da suprug i D ne mogu ići sa mnom, a korak dalje to znači i da D moram ostaviti dva dana!! Tijekom noći također!

Ova spoznaja u trenu je zasuzila moje oči. Zovem mamu i ne mogu doći do riječi od suza i ona me pokušava tješiti, a zapravo u glasu joj osjećam radost: "Dušo, pa znaš da ćemo ga čuvati kao oko u glavi, ništa mu neće biti". Druga baka još više me tješi. Njoj je tih dana ( kad mene nema) rođendan, a D joj je prvi unuk i budući da ima svoju firmu sama si može organizirati vrijeme rada kako želi. A želi ga čuvati.

I jedna i druga baka su nam divne, to moram napomenuti. Obje su još aktivne, rade, idu u kazalište, druže se ( njih dvije su super frendice koje se jako često "urote" protiv nas) i obožavaju našeg anđela. Skupljam kuglice u grlu i prihvaćam da ću ga po prvi puta morati ostaviti. Dva dana, po noći i po danu. Pitanja i odgovori koji se vrte po glavi kreću se u rasponu od suludih do logičnih - kakva sam ja to majka, on nema ni punih šest mjeseci, ostavljam ga, raditi se mora, treba biti realan, tvoj posao je takve prirode i prihvati to, on je izabrao baš tvoj trbuh da dođe na svijet, hoće li me zaboraviti, hoću li propustiti puno toga u ova dva dana, što ako bude plakao za mnom i još tisuće nevjerojatnih pitanja u mojoj glavi.

Spremam stvari za prvo ostavljanje kod bake - pola ormara ( da se nađe za svaki slučaj), bočice, hrane (količine su kao da je ratno stanje), vadim popise obaveza (kao da baka nije imala svoju djecu), igračke, dekice, ukratko šleper stvari prenosimo u njezin stan. Spavamo kod bake jer ću na nesretni put krenuti rano ujutro. D hvala Bogu spava k'o top gdje god da ga staviš, promjena kreveta za njega ne predstavlja nikakav problem ( jedino što više voli spavati u svom krevetu nego s nama jer se voli okretati, gurati i raširiti kao zvjezdica) i to je vrlo sretna okolnost. To je pokupio od mene i, iako dobro spavam, ako je potrebno i na kamenu, ovu noć nisam oka sklopila - samo sam ga gledala.

Dva dana kao vječnost

U šest sati zvoni budilica, moram krenuti. On još po običaju spava. Ponovno suze. Pa nećemo se stići pozdraviti! Spremna za polazak, stojim iznad njega, držim za ručicu i objašnjavam što se događa. Iako spava vjerujem da osjeća energiju koju mu odašiljem u tom trenutku. Baka me tješi ( govorimo o mami mog supruga koja je sve samo ne zločesta svekrva iz priča) da će ga čuvati kao zjenicu oka svoga, da se mogu opustiti i da će mi kad ga zagrlim nakon dva dana to biti jedan prekrasni novi osjećaj.

Ona je osoba koja ulijeva povjerenje i doista znam da D neće ništa nedostajati. Krećem, zatvaram vrata, malo kapa iz oka. Grižnja savjesti miješa se s tugom. Nema natrag. Tješi me i suprug - slikat ću ga stalno, pokazivati mu tvoje slike i videa. To je samo dva dana i odmah smo opet svi na okupu. Dva dana koja su za mene kao vječnost. Baka i cijela garda koja joj pomaže doista šalju mi slike svakih sat vremena. D izgleda nasmiješeno i zadovoljno, izvještavaju me koliko je čega i kad pojeo, kad je spavao, je li plakao. Baterija na mobitelu puni se i do tri puta. Ne želim opterećivati ekipu iz kazališta, ali knedle se kotrljaju grlom neprekidno. Svi mi nabacuju u šali: "Ajde što se žališ, naspavat ćeš se konačno nakon šest mjeseci".

Da, super odgovaram kiselim smiješkom. Starije kolegice glumice gledaju me malo i preko oka: "Joj, draga, što dramatiziraš, tek si počela, cijeli život će ti biti tako, navikni se". Ali ovo je prvi put da sam ga ostavila, jeste li vi normalni, jeste li zaboravili kako je to?! Malo sam ljuta na sve koji ne razumiju. Odradili smo predstavu prvog dana i sad treba zaspati. Nakon gotovo šest mjeseci prvi put bez pjevanja prije spavanja, koje me ponekad umori, ali koje je moj najdraži nastup. Umorna sam pa brzo uspijevam zaspati, ali ako me pitate jesam li doista spavala cijelu noć u komadu pa naravno da nisam. Budila sam se točno tri puta kada se D budi papati. Ima neka tajna veza između majke i njezinog djeteta, zar ne?

Mama je ipak mama

I drugi dan je proletio, hvatam posljednji noćni bus da odlepršam tamo gdje sam ga ostavila. Prijatelj me zvao da ujutro ide iz Zagreba, da mogu s njim, u glavi mi je bilo: "Čovječe, jesi li ti normalan-to bi moj povratak doma odužilo za najmanje 12 sati!". Nema šanse, radije ću udobnost tvog automobila zamijeniti drndavim noćnim autobusom, ali to znači da stižem prije nego se moj anđeo probudi. Tako je i bilo. U autobusu stišćem igračku koju sam mu kupila kao uspomenu na naše prvo razdvajanje.

Dolazim u sobu, naša divna baka doslovno bdije nad njim, znam da mu ništa nije nedostajalo. On, kada mi čuje glas, smije se u snu! Kunem se, u snu se nasmijao. Vrlo brzo se probudio, nije htio nikome nego samo meni neko vrijeme. Mama je ipak mama. I sad se vratila. I donijela mi velikog plišanog dupina. Ne odvajamo se, moramo nadoknaditi, moram mu ispričati gdje sam bila, a on meni koliko je kakao, što se igrao i koje je nove kašice probao.

Brzo smo uspostavili našu komunikaciju, za čas smo se vratili u naš redovni ritam. Ovo razdvajanje podsjetilo nas je koliko se volimo. Za mene je bilo vjerojatno bolnije nego za njega, za bakicu, koja se dočepala svog potomka, vrh svemira. U svakom slučaju vrtlog emocija. Hoće li drugi put biti lakše? Vjerojatno hoće, ali iz ovog puta shvaćam da je od samog fizičkog dodira, puno važnija ta tajna nevidljiva emotivna veza koju majka ima sa svojim djetetom. Ta dimenzija ljubavi koja se upoznaje samo kroz najljepši posao na svijetu-majčinstvo. I zahvalna sam jer mi je nebo poklonilo tu privilegiju da je osjetim. 

  • Avatar mmama2
    mmama2

    to sam karikirano rekla, živimo dosta daleko od mojih roditelja i relativno daleko od njegovih tako da je dijete "osuđeno" na mamu i tatu i park te društvo iz parka, naravno da se druži sa drugim ljudima, obožava kada neko dođe i kada smo u prilici idemo okolo svugdje negdje skupa, kaj mogu potvrdit i cure sa klokanice  dapače jako je društven, eto to sam malo htjela da dođe do izražaja koliko teško mi je bilo kada se nismo vidjeli tri dana i tri noći i kako mi je faliooooooooooooo :(

  • Avatar Ina16
    Ina16

    mmama, mali ima 2.5 godina, pa možda bi se i on volio malo poigrati s drugim ljudima , a ne samo s mamom koja ima bebu na brizi. Ipak nije baš takva drama da ga daš na čuvanje 2-3 sata

  • Avatar Ina16
    Ina16

    Mislim da bi bilo tko na mjestu Doris donio odluku o povratku na posao ranije. To je jednostavno takav posao, ali vjerujem na kraju ispadne po dnevnoj satnici da je Doris više s malim, nego mama koja rinta 8 sati i još 1 sat izgubi na put.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.