Nema više čitanja ili ne dao Bog, pisanja mailova. Uz nju, postalo je skoro nemoguće izvesti makar i polu-ozbiljan telefonski razgovor. No sve te obaveze ionako mogu (i moraju) pričekati. Ne dugo. Samo da Amarie zaspi. A ja? Eh, ionako sam oduvijek bila noćni tip
Nevjerojatno je kako je odjednom krenula brzo sazrijevati, više razumijeti, ponavljati i veseliti se svemu novome što nauči. Za par dana naša Amarie će navršiti devet mjeseci.
U samo nekoliko ljetnih dana, Amarie je naučila pokazati kako je "veeeelika", mahati pa-pa, reći "bam" kada nešto padne, pljeskati "bravo", i izgovoriti lijepo i tečno "mama". Ta mala pametna glava unazad mjesec dana kada napravi nešto novo, širom otvorenih očiju traži potvrdu da je to ok, a kada joj uzvratimo osmjehom i glasnim "brrravooo", njezinoj sreći nema kraja. Izgledao kao da i tako maleni znaju uživati u uspjehu.
Beba istražuje, a mi smo na oprezu
Ovo ljeto bilo je u znaku novih ljudi, mjesta, jezika i okusa. Beba jede skoro sve što i mi odrasli, znatiželjno gleda u naše tanjure i, iako sita, probat će svaku mrvicu koju joj damo u usta. Nove ljude promatra sa zanimanjem, pruža ručicu, osmjehuje se. Na svojoj koži osjetila je da je dolje pod i da je to tvrdo, i iako je sve spretnija i više se kreće, kao da je postala opreznija. Stalno se osvrće da vidi što je iza, gore, naviruje se na police, u ladice i ispod stola. Naočigled je proradila znatiželja. Za nas odrasle, bio je to znak za oprez.
Sve oko nas od poda do pola metra visine postala je mala prijetnja i moguća opasnost. Rubovi stolova, otvorene utičnice, lončanice, kanta za smeće, deterdženti, ukrasne vaze... sve je u samo nekolio dana moralo otići na policu više ili pod ključ. Jer kod naše bebe više nema sjedenja na miru. Svaki tren je neka nova akcija, neka nova zanimacija, nešto novo što joj privlači pažnju. Kada je bila malena malena beba, svaki dan je donosio nešto novo, ili bi pustila neki novi glas ili drugačije hvatala igračke, a sada kad ima devet mjeseci – kao da nešto novo donosi svaki sat.
Nema više pisanja mailova i telefonskih razgovora
Kreće se na sve strane, samo ne u pravilnom puzanju prema naprijed, brza je i okretna, podiže se uz noge stola, povlači predmete, nestane u sekundi. Srećom, cijelo vrijeme nešto mumlja, guguće i pjeva, pa i ako mi oko nije na njoj, barem ju uhom mogu pratiti. No ipak, došlo je vrijeme da zaboravim dvije-tri paralelne radnje dok sam s njom.
Nema više čitanja ili ne dao Bog, pisanja mailova. Pažnja mora biti na njoj. Ne toliko jer je ona traži, koliko zbog toga što je sad ovdje – sad ondje. Slatka je kad se kreće tako sigurno, a otkrila je funkciju nogu prije tek nekoliko dana. Uz nju, postalo je skoro nemoguće izvesti makar i polu-ozbiljan telefonski razgovor. Ona stalno izvodi nešto novo i kao da me namjerno nasmijava kad vidi da mi je izraz lica ozbiljan. Najviše me veseli kad vidim da se s nečim zaigrala. Dobivam na vremenu. Naravno, još uvijek svaka igračka ide prvo u usta, onda ju pomno promatra – izbliza pa malo dalje, pa zamaše njome par puta da vidi da li ispušta neki zvuk. Pa onda malo lupi o pod da čuje kako to zvuči. Onda počne rastezati igračku na sve strane. Pa onda sve to ponovo. I tako... čitavih minutu-dvije.
Bez obzira što nameće puno ograničenja drugim stvarima i obavezama, taj naš novi ritam neizmjerno me veseli. Amarie i ja sve radimo zajedno, kuhamo i pospremamo, razgovaramo, mazimo se, igramo se i smijemo... Čudesno je vidjeti kako brzo raste, kako sve više razumije i kako sve više sliči na malenu djevojčicu. Nevjerojatna je sreća da je svaki naš budan zajednički trenutak toliko ispunjen. Jer, sve druge obaveze ionako mogu (i moraju) pričekati. Ne dugo. Samo da Amarie zaspi. A ja? Eh, ionako sam oduvijek bila noćni tip.
