Nekad nam se čini da mi roditelji želimo napraviti sve samo da našoj djeci bude – dobro. Ma ne samo dobro, nego najbolje. Nekad u tom pretjeramo, u to nema sumnje. A zapravo je dovoljno tako malo.
Čini mi se da je to bilo onaj Božić kad je moj prvorođeni imao četiri godine, a moja drugorođena godinu i nekoliko mjeseci. Pretpostavljam da su me držali hormoni još, a i radila sam tada u časopisu iste tematike kao i ovaj portal, pa sam neprestano bila izložena istom – mamama, bebama i svem što je u tu problematiku uključeno. Sve ono predbožićno „izrađujte s djecom, pecite kolače, neka vam pomognu, nisu bitni pokloni, bitno je iskustvo“ što mi je danas već pomalo izlizano i na što ponekad, iskreno, okrenem očima, tad me itekako „kopkalo“.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć tamo nekog 30. studenog te godine bila sam budna s 24 role wc papira, isprintanim brojevima u boji, vatom, kutijama, ljepilom, škarama i 24 različita slatkiša i igračkice koje sam nabavljala danima prije. Odlučila sam napraviti adventski kalendar i razveseliti Nikolu koji je bio apsolutno lud za Božićem. Bila sam tako uzbuđena, držao me adrenalin, osjećala sam se maltene kao umjetnica, a u najmanju ruku jedna od onih kul mama koje – izrađuju sve i svašta svojoj djeci. Wow.
Naravno da ono što sam zamislila i guglala danima nije baš izgledalo tako kao na slikama i onako kako sam zamislila. Ispriječila mi se na tom putu izrade čista praktičnost otvaranja i zatvaranja „datuma“, pa onda mogućnost virenja u iste unaprijed, pa statika kućice koja je činila kalendar… Živaca i živaca sam izgubila. Ne sjećam se kad sam legla, ali znam da sam bila premorena i luda.
I onda drugo jutro… To uzbuđenje i to oduševljenje… Wow, to nisam baš u toj mjeri očekivala. Budio se svako jutro prije svakog alarma iduća 24 dana kako bi otkrio što je u idućoj – roli od wc papira. Oh, čarolija. Hoće li biti igračkica ili nešto slatko, nebitno. Bilo je to drhtanje od uzbuđenja.
I to je bilo to.
I tad sam si, ne znajući i ne razmišljajući, potpisala presudu. U presudi koju nisam svojevoljno potpisala pisalo je vjerojatno: „Od sad pa do puberteta (ne mog) za svaki ćeš prosinac pripremiti novi kalendar, u vlastitoj izradi.“ Da sam malo razmislila, ne bih ga nikad napravila. Vjerojatno. Oni adventski kalendari s čokoladicama sa smiješkom se odbijaju. Na sami spomen ili molbu bismo li mogli možda ove godine… dobijem samo okretanje očima i „Šta ti je?“ ili „Neeee!“ ili „Ma daj, ne zezaj!“
I tako svakog 30. studenog u godini dugo u noć, u zimsku bijelu noć… I tako danima prije tog dana obilazim dućane u potrazi za idealnim omjerom i izborom slatkiša i, hm, sad je to već više pribor nego igračkice. I to 24 puta 2. Jer iako sam je prvu godinu (ili čak dvije) uspjela uspješno izbjeći, kalendaru se pridružila i Una, naravno. E, da, a jedne sam se godine sjetila i u svaku vrećicu staviti keksić za psa, pa eto… Onaj od wc rolica apgrejdan je par godina, a sad već drugu godinu imamo "obične" vrećice. Ali njima je uvijek najbolji.
Moram reći, znam da ovo nije nikakav wow kalendar. Ima onih još "ornijih" mama koje to naprave uz porukice (divno!) ili uz neke zadatake ili nešto drugo tako inspirativno. Wow. Moj im nije ni do koljena i klanjam im se. Ali za to još nisam skupila hrabrosti, možda zato što znam da ne bi bilo povratka na ovo. A možda i zato što moj prvorođeni živi za slatko, pa nema te porukice koja bi mu zamijenila čokoladicu. Dakle, ne mislim da radim nešto vanzemaljsko time što radim ovaj kalendar. Ali eto, realno - mogla bi i bez tog proći kao ok mama.
I svake godine mislim otprilike „što je meni ovo trebalo?!“ i svake godine u nimalo božićnom duhu provodim tu noć prije famoznog 1. 12., koji je kod nas uvijek u kalendaru označen crvenom bojom. Ma ne, zapravo ne mora biti označen crvenom bojom, oni jednostavno znaju kad je to. I kad od drugih mama na taj 1.12. čujem „ajme, mi smo danas ujutro skroz zaboravili da je to od danas, budemo kupili popodne“ jednostavno se ne mogu nadiviti tom! Maštam o tom!
Mamina pita od jabuka
Kad pomislim na moje Božiće kao dijete, moram priznati da zapravo uopće nemam baš puno sjećanja. Znam da smo kitili bor, ali nemam nekih „sitnica“ koje bi me podsjećale na te dane u godini. Činjenica je da nikad nismo imali ne samo previše, nego niti dovoljno novca, pa me to moje ne-sjećanje baš i ne čudi. Znam da je puno kasnije, tamo negdje u srednjoj, kad tate više nije bilo doma, mama uvijek radila sve da nam barem malo uljepša te dane. A zapravo smo sestra i ja znale da joj nije lako.
Uvijek bi se trudila napraviti sve i svašta, a niti bi imala novca, niti joj je išlo od ruke. Pod borom nas je uvijek dočekala neka sitnica, uz mamino „Koliko sam mogla…“ i uvijek uz čestitku u kojoj je pisalo da moramo znati koliko nas voli. I uvijek bi pokušavala neke fensi kolače, a nije bila od toga, pa bi se još više naživcirala kad joj ne bi uspjeli, pa bi je mi tješili… I onda bi uvijek napravila pitu od jabuka. Najbolju pitu od jabuka na cijelom svijetu, kakvu ja nikad neću napraviti ni po jednom receptu. I cijeli bi stan mirisao po tom. I ja ću se uvijek sjećati te pite od jabuka, jednako kako bi se sjećala najfinije torte s tri kreme i šlagom.
I svakog onog 30.11. ja razmišljam o tom. I toliko mi svaki put u danima prije doslovno ide na živce taj vražji (oprostite) kalendar da bi najradije rekla „Ok, dam svakom pare samo da me pustite i da ne radim to!“ I svaki put mislim – e, ove godine je zadnji, zaaa-dnji! A znam da nije.
Jer znam da 1. 12. bude jedno drugo uz „Ajde, probudi se, danas počinje kalendar!“ I znam da će cijeli mjesec čekati ujutro jedno drugo da se probude (ili malo pomoći) da zajedno otvore kalendar. I nije unutra nikakav spektakl, bombončić, čokoladica, olovka, magnet… ali kad mi nekad kroz godinu spomenu nešto poput „Joj, tvoji kalendari su najbolji, uvijek nam to radi!“ moram priznati… Osjećam se dobro.
I ne moraju pod borom biti nikakvi spektakularni pokloni, i možda si ne možemo priuštiti posjet drugom europskom adventu svake godine, i možda ne idemo na skijanja i zimovanja… Ali barem će imati taj kalendar. Ne, naravno da kalendar nije jedina takva uspomena koju će imati, ali je nekako simbolična.
Ne moramo. Ali možemo.
Baš kao što je jedne godine, možda baš te kad je nastao prvi kalendar, i kad je bilo baš toplo na Staru godinu tata u šetnji kupio svima sladoled, pa sad na Staru godinu redovno jedemo sladoled. Prošećemo do slastičarne, pojedemo kuglicu dvije, ispratimo slatkim tu godinu i stvorimo uspomene. Barem se nadam. Pa će jednom pričati o najboljim adventskim kalendarima na svijetu i sladoledu na Staru godinu. Možda će sa svojim klincima raditi baš isto. Eto, tom se nadam.
Ne znam, evo, nije Božić najbitniji blagdan od svih. Ja čak nisam ni vjernik, da se razumijemo. Nije da moramo išta obilježavati, nije da moramo išta što „se radi“. Ne želim gledati na Božić i taj prosinac kao na nešto što nas prisiljava da budemo baš ovakvi ili baš onakvi. Ali gledam na to kao na priliku da budemo malo drukčiji, da se prisjetimo onog što često zaboravimo. Otrcano? Da. Ali evo, u ovom ludom svijetu mislim da nam takve sigurnosti nedostaje i mislim da smo dužni klincima je omogućiti. Svaki mjesec u godini, ali evo, taj posljednji ipak malo drukčije.
Evo, baš za danas smo dogovarali, odnosno maštali o vrućoj čokoladi s malim marshmellowsima. Ni ne znaju da sam ih stvarno kupila…
