Roditeljski savjeti uvijek su nam važni – priznali mi to ili ne, ali postoji razlika u tome kako točno priopćimo taj savjet. Znamo i sami da ne prihvaćamo olako savjet koji nam se čini kao pametovanje ili potpuno neprimjeren.
Savjete volimo i savjete ne volimo. Odnosno, točnije, savjeti su uglavnom dobrodošli pod određenim uvjetima, a to je da su traženi, da imaju smisla, da nisu upakirani u pametovanje, da ne osuđuju, da ostavljaju prostor za vlastitu odluku... Da, imamo puno uvjeta za savjete. A roditeljski savjeti su posebna kategorija, pa ovise i o fazi života u kojoj smo.
U tinejdžerskoj fazi roditeljski savjeti nam nisu omiljeni, ali kasnije ih ipak nešto spremnije prihvaćamo. No ako kasnije kad djeca odrastu više ne prihvaćaju naše savjete – štoviše ni ne traže savjet – obično uzrok toga nije nepoštivanje. Razlog je taj što znaju kako će "upakiran" savjet dobiti.
Evo koji su razlozi zapravo u pitanju:
1. Savjet tretiraš kao informaciju, ali dijete želi povezanost
Zamisli da se radi o restoranu. Ljudi se neće vratiti samo zbog hrane, nego zbog cjelokupnog dojma i kako se osjećaju u restoranu. Ista je stvar i sa savjetima. Možda imaš sjajne ideje i savjete, ali ako to iskažeš na način tako da izgleda kao osuda, pritisak ili slično, dijete je neće htjeti. Ne zato što je savjet loš, nego zato što ne žele "cijeli paket".
2. Brkaš pomaganje i kontroliranje
Mnogi roditelji misle da pružaju podršku, a zapravo samo žele upravljati životom djeteta. To je navika, radiš ono što i godinama ranije, štitiš. Ali to se može protumačiti kao nedostatak povjerenja. Savjet ne bi trebao zvučati ovako:
- "Trebao/la bi to učiniti."
- "To je pogrešno."
- "Ne sviđa mi se taj plan."
- "Da si pametan/na, trebao/la bi…"
Sve to govori djetetu da mu ne vjeruješ. A ako netko ne vjeruje u tebi ili tebi, ne želiš njihov savjet.
3. Odmah želiš sve riješiti jer ne podnosiš djetetovu nelagodu
Ovo ti se možda čini ispravno, ali zapravo nije dokaz ljubavi i u tom nema ljubavi. Dijete dijeli nešto bolno, tebi se ne sviđa to što dijete pati i imaš potrebu to riješiti. Ponekad to činiš da pomogneš djetetu, a ponekad da smiriš sebe. To je iscrpljujuće.
Pokušaj pitati dijete izravno: "Želiš li utjehu ili ideje?"
4. Daješ savjet koji nitko nije tražio
Brutalna istina glasi: mnoga odrasla djeca prestanu pitati jer već unaprijed znaju da će dobiti savjet i prije nego što ga zatraže. Kažu da su umorni, a onda čuju da se moraju kvalitetnije hraniti. Kažu da ih muči novac, a dobiju planiranje proračuna. Spomenu izlaske, a onda se nađu na testu potencijalnih kandidata partnera.
Čak i ako misliš dobro, to ne ispadne uvijek tako. Pokušaj s jednostavnom provjerom: "Želiš li moje mišljenje?" ili "Mogu li ti nekako pomoći?"
Ako je odgovor ne, neka to bude ne. Bez durenja. Bez "samo kažem".
5. Pričaš više nego što pitaš
Lsvi mi tražimo savjete od onih koji djeluju zainteresirano. Ako se razgovori svode na objašnjavanje, upozoravanje, podučavanje ili pričanje priča, dijete će se početi osjećati kao da je u školi. A žele biti shvaćeni. Ako ti kaže da ne voli svoj posao, prestani odmah planirati promjenu karijere. Nekad samo trebaju utjehu.
6. Nemoj činiti da njihov izbor djeluje kao test odanosti
Ako kažeš nešto i očekuješ da to bude upravo tako kakko kažeš, dijete se može brinuti da će te razočarai, uvrijediti, da ćeš kritizirati. Drugim riječima, kao da je tvoja pomoć zapravo test. Test je nešto što želiš izbjeći.
7. Tvoja verzija roditeljstva nije prilagođena odraslom djetetu
Biti roditelj odrasle osobe drugačije je od roditeljstva djeteta. Djeci treba smjer. Odraslima treba provjera na sigurnom mjestu. Ne žele da njima upravljaš. Od tebe trebaju rečenice poput:
- "To ima smisla."
- "Što misliš učiniti?"
- "Ako želiŠ moje mišljenje, rado ću ga podijeliti."
